Činjenica je da se danas u športu obrće veliki novac. Zarađuju menadžeri, športaši, klubovi. Svi – od marketinga i televizije do prodavača kikirikija. Zauzvrat se prezentiraju gladijatorski spektakli. Cilj nažalost nije unapređenje zdravlja nego balansiranje između života i smrti pa tako neki i ne zaslužuju da budu svrstani u šport.
Prelistavajući jednu od svoje dvije zbirke kolumni naišao sam na komentar o novinarskoj tribini koju je u Karlovcu prije deset godina održao Žarko Susić, za života doajen športskog novinarstva u Hrvatskoj i u svijetu. Njegovi stavovi i razmišljanja o športu, profesionalnom i amaterskom, aktualni su i dan danas. Aktualni su i za temu ove kolumne pa bi stoga i podsjetio na Susićevo razmišljanje i stav o športu. Predavanje proteklo je u izlaganju teze o transformaciji športa u show business čime se gubi smisao i prestaje postojati šport u pravom smislu riječi. Tu svoju teoriju je objasnio i nizom primjera. Tada se mogao zamijetiti i Susićev nostalgični prizvuk na nekadašnju spregu prijateljstva i druženja te zdravog natjecanja među članovima športskih udruga.
Postojeći Zakon o športu dobar je za amaterski šport ali je katastrofalno loš po pitanju organizacije profesionalnog športa. Klubovi koji prodaju i kupuju igraće ne mogu biti udruge, oni su trgovačka društva. Stoga bi rezultati na međunarodnoj sceni morali biti glavni kriterij po kojem će profesionalni klubovi dobivati proračunska sredstva. Ulaskom u Europsku uniju više neće biti moguće da klubovi budu udruge građana jer to u EU ne postoji. Postoje amaterski i profesionalni klubovi. Stoga se postavlja još jedno pitanje – hoće li športski djelatnici koji danas rade u klubovima, kad za to dođe vrijeme, znati prilagoditi svoje udruge novim propisima?
Može li karlovačko gospodarstvo podržati uvjete potrebne za profesionalni šport? To je pitanje koje se sve više nameće, naročito u situaciji kad je „najveća firma“ burza rada, kad su izdvajanja za šport iz proračuna poprilično manje i kad je sve manji tvrtki koje mogu ulagati u športske udruge. Pokazatelji govore – ne, ne može. Sponzori, nazovimo ih tako – profesionalnih klubova, uglavnom su državne tvrtke u koje, nažalost, amaterski šport nema pristupa.
Druga strana medalje nas upozorava pak da amateri vode profesionalne klubove ili profesionalni šport i da je to drugi nemali problem s kojim se suočavamo. Radi se, naime, o amaterima koji nemaju znanja ni iskustva u vođenju jednog tako složenog projekta kakav je vođenje profesionalnog kluba i športa. Novac uložen u takve sredine dugoročno odlazi u vjetar. Karlovački profesionalni klubovi bi trebali biti prvoligaši – nogometni, rukometni i odbojkaški. Procijenite sami po čemu su to oni profesionalni osim po tome što plaćaju igrače i trenere.
Amaterski šport i ljudi koji rade u najvećoj većini karlovačkih klubova, skrbe uglavnom ili bolje rečeno prosjače, iz dana u dan novac za goli život svojih klubova. Istovremeno neki „profesionalni klubovi“ na „državnim jaslama“ troše dnevno za svoje „aktivnosti“ koliko godišnje potroše takozvani mali športovi i „mali amaterski klubovi„ s boljim rezultatima.
Šport u Hrvatskoj, tako i u Karlovcu, još uvijek funkcionira na socijalističkim principima. Nekad su o svemu odlučivali komiteti i partijski sekretari, načelnik policije – danas opet isti samo se drugačije zovu – stranački čelnici, župani, gradonačelnici, ministri… Uvijek ista priča i isti ljudi odlučuju i dijele novac poreznih obveznika a da o športu znaju vrlo malo.
Prisjetimo se kada je grad posljednji put dodijelio stan nekom uspješnom športašu ili treneru? Ako se dobro sjećam to je bila atletičarka i svjetska rekorderka Jelica Pavličić. Zašto nije na sličan način riješena taekwondoistica Marijeta Željković, višestruka najbolja športašica Karlovca i najbolja športašica Hrvatske u anketi HOO-a. Ili, danas vrlo uspješan karlovački športaš, strijelac i višestruki športaš grada Vlado Cindrić i drugi. Dakle, o tome odgovorni ne razmišljaju, zaboravljajući da su športaši najbolji promotori svoje zemlje.
Kad govorimo o uspjesima na domaćim i međunarodnom natjecanjima, onda su to bili prije svega KA-športaši iz pojedinačnih športova – streljaštvo, karate, taekwondo, tenis, veslanje… Ne i kolektivnih jer tako veliki uspjeh nisu zabilježili. Bilo je povremenih međunarodnih natjecanja iz kojih bi ubrzo ispali. Da li ste se ikad zapitali na koji je način i kako grad ili krovna športska institucija u gradu proteklih godina pomagala športašima u postizanju visoko vrijednih športskih rezultata. Na primjer, članovi Veslačkog kluba Korana su od 1990. do 2010. godine nastupili: jednom na Olimpijskim igrama, devet puta na svjetskim juniorskim prvenstvima, pet puta na SP-u za seniore U23, Mediteranskim igrama, četiri puta na Svjetskom kupu… Klub ima dvije medalje sa Svjetskog juniorskog prvenstva a da im nije valorizirano na pravi način, ni financijski ni nekom značajnijom pomoći u stvaranju primjerenih uvjeta za šport. Štoviše za njih čelništvo KŠZ-a nije predlagalo čak ni prijam kod gradonačelnika dok je to učinjeno za športaše koji su znatno manje doprinijeli promociji karlovačkog športa od spomenutih veslača.
Na primjer, atletika koja je u povijesti obilježila karlovački šport te ima dva olimpijca, ostala je usprkos silnih obećanjima bez atletske staze, a atletsko – nogometni stadion na desnoj obali Korane danas je samo nogometni stadion. Štoviše, dobio je ime po nogometnom velikanu a u drugi plan su gurnuti, Račić, Pavličić, Ivičak i drugi atletičari – velikani. Članovi Atletskog kluba Karlovac danas treniraju u uvjetima koji su na razini pedesetih godina prošlog stoljeća a unatoč toga najbolji su kolektiva grada i imaju najbolju športašicu za ovu godinu.
Na nedavnom proglašenju laureata karlovačkog športa za prošlu godinu predsjednik Karlovačke športske zajednice je u svom govoru naglasio kako je KŠZ dogovorila s HOO-om obnovu atletske staze?! Mislim da je to još jedna prevara javnosti, ali prije svega atletičara.
Ako se osvrnemo na školski šport odakle se regrutiraju kadrovi za klubove tada možemo vidjeti da ista djeca za školu nastupaju u športovima kojim se bave u svojim klubovima. To bi moglo proći ali samo kad bi se natjecala u nekom drugom športu jer se ovako ne daje mogućnost i ostaloj djeci da se bave športskom aktivnošću.
Za pohvalu je što je Karlovac na broj stanovnika prvi grad u Hrvatskoj po broju dvorana i njihovoj površini. Nažalost nema dobar pristup njihovog korištenja za djecu, rekreativce, športaše, invalide… U Karlovcu ima oko dvije tisuće invalida i zato je pravo pitanje nije li i njima potrebno posvetiti više pažnje. U njihovoj socijalizaciji kroz bavljenje športom nije li i njima potreban profesionalni trener i organizator koji bi skrbio za organizaciju njihovog bavljenja športskom aktivnošću. O tome se godinama samo priča.
Prisjetite se početka ovog komentara i Žarka Susića koji je na novinarskoj tribini konstatirao: „Budite sretni jer vi u Karlovcu još imate šport, ali mi ga u Zagrebu imamo sve manje“. Što je Žarko Susić mislio pritom kad je to rekao? Najvjerojatnije je mislio na Rukometnu školu Karlovac, Mini olimpijadu karlovačkih dječjih vrtića, dobar rad s mladeži, „eksploziju“ u masovnosti karlovačke gimnastike, veslanja i atletike. Na amaterizam koji uglavnom još uvijek živi u karlovačkim klubovima…
Po tome Karlovac ima šansu samo što je prije svih moraju prepoznati i poduprijeti oni koji “kroje gače” KA-športu! Konačno, vrijednost nekog športa ili rezultata ne vrednuje se po tome tko je to ostvario – senior, junior, rekreativac ili, koliko tko dnevno ili tjedno trenira. Rezultat je mjerilo u mnogim sferama društvenog života pa tako i u športu te vjerujem da će doći vrijeme kad će biti priznate samo takve vrijednosti.
Iva Tuškan iz ŽRK Colapis i Miroslav Šegina iz Kuglačkog kluba Kupa najbolji su pojedinačni sportaši Ozlja za 2010. godinu.
