Na kraju prošle godine svi smo nazdravili, zaboravljajući na trenutak na sve probleme što su nas tijekom godine tištali, bili oni športske ili privatne naravi. U konačnici smo sretni što nam je izmakla još jedna godina sa kojom nismo u potpunosti bili zadovoljni. Isto tako s nestrpljenjem ulazimo u novu 2013. godinu u kojoj se s puno nade i optimizma nadamo boljem. Prema postignutome ne možemo govoriti o „eksploziji“ KA-športa već o stagnaciji na razini kvalitete iz prethodnih godina. Za to nam sigurno nije kriva kriza na koju se mnogi vade. Karlovački šport još uvijek ima „dovoljno“ novca iz proračuna a nedovoljno iz marketinga, koji je u Karlovcu još uvijek u funkciji socijale a manje u interesu prodaje. Da KA-šport ima prvaka države i u takozvanom popularnom športu za šport bi sigurno postojao veći interes sponzora. To objektivno govori i o kvaliteti karlovačkog športa u cjelini.
Kad je KA-nogomet u pitanju prisjećamo se s nostalgijom kad je bilo bolje preko Korane, kad su plavo-bijeli bili najugodnije iznenađenje 1. Hrvatske nogometne lige. Nakon godinu-dvije dobrih igara i nikad više publike na „Čavleku“, euforija je nestala a plavo- bijeli danas na bolje dane kreću iz 1. Županijske nogometne lige. S jedne strane to je loše za nogomet, a s druge je dobro jer KA-nogomet je tako dobio šansu da kroz pet godina iz ništa stvori nešto. Neće biti lako, ali vrijedi pokušati.
Sličnu športsku „kataklizmu“ doživjeli su prije više godina i košarkaši. Ondašnje „koketiranje s vragom“ kao i nedavno nogometaško koketiranje umalo da ih je koštalo opstanka. Košarkaški povratak u A1. Hrvatsku košarkašku ligu koštao ih je jako, jako puno. Karlovac već 40 i „kusur“ godina nije grad košarke, a malo je nedostajalo da uopće to i ostane. Zahvaljujući košarkaškim entuzijastima i naravno svom glavnom „meceni“ gradskom proračunu, košarka još i danas obitava u takozvanom gradu košarke.
Tradicionalna nenametljivost karlovačke odbojke, prvoligaški rang natjecanja odakle ih je gotovo teško bilo skinuti od čega grad nije imao puno koristi, primorala je odbojkaške djelatnike na „preobraćenje“. Odbojkaški radnici danas mogu mirnije spavati jer im je rad na duge staze važniji od igranja u elitnom odbojkaškom rangu u Hrvata. Omasovljenje muškog i ženskog igračkog kadra koji su postigli zadnjih godina jamac su opstojnosti odbojkaškog športa u gradu na osam obala.
Prvoligaški rukomet se 2012. godine na ljestvici kvalitete izdigao više nego proteklih godina. Recept je vrlo jednostavan. Opredjeljenje za domaći igrački kadar i masovnost Rukometne škole. Hrvatski rukometni klub Karlovac danas je bez imalo pretjerivanja vrlo respektabilan u Premijer 1. Hrvatskoj rukometnoj ligi s velikim izgledima da na proljeće zaigra i u Ligi za prvaka. To je i bio skromni cilj mladog i dobrog trenera Dinka Đankovića i njegove ekipe. Još samo kad bi i Uprava kluba malo više zapela! Za ostale klubove iz rukometne obitelji možemo kratko ustvrditi da nije dovoljno samo da postoje…
U godini kada je karlovački rukomet obilježio 20 godina neprekidnog igranja u 1. Hrvatskoj rukometnoj ligi najljepši poklon koji je taj šport mogao dobiti je imenovanje športske dvorane pri OŠ Dubovac po Mihajlu Prezelju – Mitili, utemeljitelju malog rukometa u Karlovcu i još uvijek bez premca stvaraoca najboljih karlovačkih rukometaša.
Veslački klub Korana šuti i radi po svome! Sjajan dubl u sastavu Sven Bohnec i Juraj Katušin postiže zavidne rezultate koje nažalost svi ne prepoznaju, ili se prave da ih ne prepoznaju?! Slično je i s veslačicama Anom Katušin i Irmom Šumar te Lucijom Škrtić. Zatim veslačima Lukom Mesarićem, Dominikom Šutalom, Dinom Šumarom i ostalima iz plejade veslačkih nada. Nedavno se četvercu na pariće pridružio i olimpijac Tihomir Jarnjević. Unatoč svih dobrih rezultata posljednjih godina, pojedinci i klub se vrlo teško „uzveru“ na pijedestal karlovačkog izbora najboljih športaša. Veslanje je odličan šport, s isto tako odličnim rezultatima, ali Karlovac to ne priznaje. Dokad će biti tako?
Atletika nikako da uskoći u I. razred vlaka za seniorke. Dobar rada trenera Saše Belčića i proslavljene atletičarke Katice Mataković – Milčić s mladima uvijek negdje zastane pred ulazom u seniorski uzrast. Možda su tome razlog slabi uvjeti koje imaju KA-atletičari. Pitanje koje se nameće zadnjih godina je kad ćemo u Karlovcu opet imati dobrog atletičara?!
Borilački športovi, naročito taekwondo, imaju zavidnu masovnost i, kvalitetu do određenog uzrasta. Nešto više imaju karatisti. Taekwondo se probio premda sigurno nije jači od karatea, ali njegovi čelnici vjerojatno bolje lobiraju. I to je to. Strijelci se „motaju“ oko Vlade Cindrića i još nekoliko pojedinaca koji mu nisu niti do „gležnja“. Kako stvari stoje Cindrić će još godinama biti najbolji športaš Karlovca.
Pred nama je 50. proglašenje najboljih u KA-športu koje će se održati 18. siječnja u 19 sati u Domu OS HR Zrinski. Najbolji športaši već su odabrani i tu će naravno biti onih koji će zadovoljno trljati ruke, ali i nezadovoljnika. Izabrani su i športski djelatnici gdje je bilo „povuci – potegni“ i gdje će također biti onih koji će pljeskati i kuditi. Nažalost to je tako u športu.
A da je moglo bolje – moglo je. Zato za kraj i jedan prijedlog predsjedniku Karlovačke športska zajednice koji je vrlo ambiciozno krenuo u rad na strategiji KA-športa. Da ne bi previše uzurpirao ovaj prostor i objašnjavao zašto to predlažem, preporučam mu da isto tako ambiciozno krene u izmjene Pravilnika o priznanjima i nagradama. Neka odabere tim od 3-5 iskusnih športskih djelatnika, znalaca, koji bi pripremili prijedlog novog Pravilnika za Upravni odbor. Okupit bi se trebali već ovaj mjesec, nakon proglašenja laureata športa jer, svako odlaganje izrade ovog Pravilnika nije dobro. Uvjeren sam da bi mu to znatno olakšalo mnogo toga u radu krovne športske institucije na čijem je čelu.
