KARLOVAC – Tridesetdvogodišnji Karlovčanin Kristijan Ljubanović je točno već deset godina igrač prvoligaških klubova. Nakon Hrvatske igra u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. Trenutno je, još samo ovaj tjedan, na odmoru u Karlovcu a nakon toga odlazi na pripreme za njegov novi klub kojemu je nedavno pristupio – švicarski prvoligaš Amicicia Zürich (bivši Grasshoper). Ugovor je potpisao do 2013. godine. Pored Ljubanovića u prvoj ligi Švicarske za Thun igra Hrvat Borna Franić.
– S još jednim suigračem najstariji sam igrač u momčadi te svi očekuju od mene da ću mlađim igračima pomoći iskustvom, ali i savjetima treneru Walteru Mülleru.
Cilj mu je da nakon ovoga ugovora sklopiti još jedan ugovor do 2015. godine nakon čega bi prestao s aktivnim igranjem:
– Najvažnije mi je da me posluži zdravlje i da me zaobilaze povrede. Ne razmišljam o trenerskom pozivu, ali možda se nešto promijeni nakon što prestanem igrati. No, ipak bi se više htio posvetiti obitelji jer sada živim odvojeno (oženjen Karlovčankom Ivana) koja radi kao pravnica u jednoj karlovačkoj tvrtki i nema namjeru ostaviti posao u Hrvatskoj, pa zasad teško mogu nešto obiteljski planirati.
Zašto onda toliko seljakanja iz kluba u klub. Zašto se ne vratiš kući?
– Za mene vrijede, i zato ih još uvijek prihvaćam, dobre ponude kojih dobivam jer mislim da mogu igrati u prvoj ligi. Pored toga, najveće, najvrednije iskustvo koje sam stekao igrajući proteklih deset godina u inozemstvu je to što sam naučio tečno govoriti Njemački jezik, a i stekao sam jako puno prijatelja s kojima održavam kontakte. Kroz igranje u stranim klubovima uvidio sam kako je velika razlika u organizaciji i svemu ostalome između naših klubova u Hrvatskoj i u inozemstvu. Zapravo tek kad dođeš negdje drugdje onda uvidiš koliko smo slabo organizirani. Na primjer, sad kad se vratim u Švicarsku tamo će me dočekati, smještaj, hrana, oprema, prijevoz… Tamo sam potpuno koncentriran na ono što radim, na rukomet, i o ničemu drugome ne brinem i razmišljam osim o rukometu. Zbog toga previše i ne pratim rukomet u domovini i u Karlovcu. Kad se nađem s rukometašima onda nikad ne pričamo o rukometu. Najčešće se čujem sa Ostarčevićem koji igra u Francuskoj i s Gojsovićem koji je u Njemačkoj te s karlovačkim igračima Đankovićem i Batinićem.
Najljepše igračke trenutke iskusio je, kaže, u Austriji gdje je proveo tri godine igrajući za Bregenz s kojim je dva puta osvojio prvenstvo i isto toliko puta austrijski kup. Za Bregenz je igrao Zagrepčanin Bruno Gudelj, a trener je bio Dabur Sigurssun.
– Klub je to bogatih ljudi. Svi uživaju pomažući te žive za rukomet i svog prvoligaša. Nakon svake utakmice imali smo druženje i vladala je obiteljska i ugodna atmosfera.
Rukomet igra od svoje 14. godine u Karlovcu. Iz Karlovca je na pola godine otišao u zagrebački Medveščak, zatim šest mjeseci u riječki Zamet. Dvije i pol godine nastupa za slovenske klubove Ribnicu (1,5 godina) i Kopar (1 godina). U njemačkom Göppingenu ostaje godinu dana, a u Wilhemshavenu tri godine.
– Najviše mi je žao što nikad nisam igrao za hrvatsku reprezentaciju. Svega sam par puta bio na širem popisu seniorske reprezentacije. Dok sam tri godine igrao njemačku prvu ligu (2005. – 2008.) nisu mi dali priliku da zaigram za našu reprezentaciju. Igrao samo za juniorsku reprezentaciju Hrvatske.
Marijan Bakić