Nakon kratke i teške bolesti u 78. godini, u utorak 18. rujna 2012. godine, preminuo je karlovački športski novinar Josip Perković – Pepač. Mnogima u gradu, pa i šire, bio je poznat zahvaljujući svom dugogodišnjem novinarskom stažu kao športskog dopisnika, a naročito prateći zbivanja u nogometu. Aktivnosti u športskom novinarstvu i njegovo ukupno djelovanje kao športaša – veslača i nogometaša, teniskog rekreativca te športskog djelatnika u hrvanju, stolnom tenisu, taekwondou i nogometu omogućilo mu je da stekne mnoga poznanstva i sklopi prijateljstva.

Posljednji ispraćaj Josipa Perkovića – Pepača bit će u petak, 21. rujna 2012. u 17,30 sati na Rimokatoličkom groblju Dubovac. Komemoracija u organizaciji NSKŽ održat će se u petak na dan ukopa, u ŠSD s početkom u 12 sati.

Iznenada je počeo osjećati zdravstvene tegobe. Nećkao se ići doktorima kao da je znao ili bar slutio što mu je. Na nagovor obitelji ipak se odlučio otići k liječniku. Kad sam ga posjetio u bolnici s kolegom Stipkovićem iz SN vidio sam kako tijelo jednog snažnog i jakog čovjeka kopni. Rekao mi je drhtavim glasom: „Sutra idem doma, vidimo se na tenisu“. Vjerovao je da će ozdraviti jer je dušom bio optimist. Duh mu je bio jači o bolesti koju je nosio. Borio se s bolešću i vjerovao je u oporavak. Na žalost, bolest je ipak bila snažnija od njegove želje za životom.  Za sobom je ostavio suprugu, dva sina i unučad.

Rođen je 26. siječnja 1935. godine u Karlovcu, a u novinarstvo je ušao 1968. godine radeći u Karlovačkom tjedniku. Pisao je za mnoge športske stranice no najduže se zadržao kao dopisnik Sportskih novosti.  Novinarstvo mu je oduvijek bilo važno kao i njegov posao dugogodišnjeg trgovačkog putnika karlovačkog ŽEČE-a, Likagrafa iz Korenice i BEL ambalaže iz Belišća. Prema vlastitoj statistici u 50-godišnjoj karijeri športskog novinara, od 1961. godine do danas, objavio je gotovo 30 tisuća raznih članaka kao dopisnik, prvo Narodnog sporta a potom i Sportskih novosti. Povremeno surađuje s Večernjim listom, Karlovačkim tjednikom i drugim listovima. Uređivao je i tvorničke novine ŽEČE-a. Vrlo često je odlazio na športska putovanja, turneje na razne kontinente s karlovačkim klubovima, odakle je izvještavao za razne medije.

Športsku aktivnost započeo je kao veslač u VK Korana, a za NK Karlovac je registriran 3. ožujka 1950. godine. U NK Karlovcu je bio igrač, tehniko momčadi, zadužen za informiranje, odbornik u gotovo svim skupštinama i predsjednik kluba.  Znao je govoriti: „Imao sam privilegiju igrati s Čavlekom. Imao sam samo 15,5 godina, kada sam postao prvotimac Karlovca a Čavlek me preporučio treneru prve momčadi Mađaru Laciju. Tri-četiri godine igrali smo zajedno“.  Isto tako nije znao je napomenuti i da je u jednoj utakmici Karlovca i Hajduka gol zabio proslavljenom vrataru Beari.

Uz nogomet njegova velika športska ljubav bio je i tenis. Igrao je s prijateljima dva puta tjedno, a sa Zdravkom Švegarom i Darijom Smojverom nastupio je za novinarsku reprezentaciju Hrvatske za koju je imao 10 nastupa. Dva je puta na svjetskim prvenstvima u tenisu za novinare bio prvak u parovima: 2000. u Otočcu (Slovenija i 2002. u Sczczecinu (Poljska) te dva puta doprvak 2001. u Gradu (Italija) i 2004. u Kestely – Balaton (Mađarska).

Bio je prvi predsjednik Karlovačke športska zajednice (1991. – 1995.) i član Upravnog odbora Saveza športova Karlovačke županije (1995. – 2001.). Član Skupštine HOO-a bio je od jedan mandat, 1996. do 2001. godine. Član Izvršnog odbora Hrvačkog saveza NRH (1965. – 1968.).

Za svoju športsku aktivnost dobitnik je niz športskih i društvenih priznanja od kojih izdvajamo  međunarodnu nagradu IOC i FIFA (2002.) za 30-godišnje volontersko djelovanje u nogometu, Trofej HOO-a (1992.), Zlatnu plaketu HNS-a (1992.), Zlatnu plaketu  Hrvatskog športskog saveza (1980.), Nagradu za životno djelo KŠZ-a (1992.)…

KAŠonline/ Marijan Bakić