Prije desetak dana održana je Izborna skupština Karlovačke športske zajednice (KŠZ) na čijem čelu je Želimir Žiga Feitl, istaknuti bivši športaš, danas uspješan rekreativac u golfu i tvorac karlovačkog karatea. „Žiga“ je u uvodnom govoru izložio smjernice razvoja karlovačkog športa u naredne četiri godine. Najzanimljivije iz te strategije je dio koji se odnosi na razvoj športskih škola gdje kaže da će sadašnjim dvjema školama do konca ove godine pridružiti još barem dvije, a do kraja mandata osam športskih škola čiji bi rad provodili profesionalni športski djelatnici. Tu se nada i financijskoj pomoći iz resornog ministarstva. Pitanje koje se pritom nameće je da li po Zakonu o športu u Karlovcu postoji još koja športska škola, osim Rukometne škole Karlovac (RŠK) čiji je osnivač Rukometni savez Karlovačke županije (RSKŽ).  To što klubovi organiziraju rad s najmlađima i nazovu to školom – nije športska škola u stručnom smislu. Možda bi KŠZ u cilju programa kojega predlaže novoizabrani predsjednik trebao pod svojim okriljem objaviti natječaj za osnivanje i opremanje prave športske škole. No, to je posao kojeg bi netko sposoban iz KŠZ-a trebao znati odraditi. Tko?

Dotakao se i poboljšanja organizacije rada KŠZ-a, a posebno je naglasio pokretanje nove web stranice koja bi trebala biti na usluzi svim članicama. Trebalo bi doraditi i popraviti kategorizaciju klubova i športova, smatra Feitl. Veća pozornost dat će se perspektivnim športašima do 18 godina, obećava predsjednik,  za koje bi se nastojale ishoditi stipendije preko HOO-a. Vrhunski športaši bi također morali biti stipendirani sukladno kategorizaciji iz proračuna, ali i po kriterijima HOO. Pohvalno je što se u svom programu založio za više žena u športu. Dakako da je bilo riječi i o objektima, a najzanimljivije je bilo ponovno čuti „bajku“ da će se pokrenuti izgradnja bazena ?!. Realnija od bazena je izgradnja vježbališta za golf sa devet rupa i igralište za badminton.

Feitl nije spominjao bazične športove poput veslanja i gimnastika, a za pretpostaviti je da je nenamjerni propust što se u svom programu nije dotakao „kraljice športova“.  Naime, karlovački su atletičari i tijekom ove godine nizali metre na raznim prvenstvima, kupovima, međunarodnim mitinzima, krosevima i sličnim natjecanjima. U rezultatskom smislu atletičari su klasičari koji svake godine ponesu neki naslov ili medalju sa državnog prvenstva ili sličnih atletskih mitinga. Što se pak tiče stvaranja novih kadrova u AK Karlovac se kontinuirano stvara jedna grupa perspektivnih članova. Kontinuitet masovnosti atletičara, kao i brojnosti nastupa, zadržan je na razini prošle godine. Zahvaljujući prošlogodišnjim rezultatima na atletskoj stazi ove sezone su se ipak uspjeli uzdignuti na nešto malo viši financijski nivo.

Međutim, najveća kočnica napretku atletike koja je iz godine u godinu sve izraženija je atletski stadion. Na stadionu koji je izgrađen 1975. godine kao atletsko-nogometni stadion, atletičari su nažalost „podstanari“, ili što je još gore – nemaju pristup na njega. Staza na stadionu je u takvom sramotnom stanju da nikako ne zadovoljava uvjete za održavanja bilo kakvih utrka. Godinama već postoji volja i obećanje «gradskih oca» za ugradnju nove tartan staze. Zadnja prilika da se nešto više napravi propuštena je kod nedavne obnove za prvoligaški nogometni klub. Kad se odlučivalo o kreditu za stadion, staza je također bila u talonu. Onda se to sve skupa vrlo brzo zaboravilo, a sada se govori o projektima golf vježbališta koji u usporedbi s atletikom skoro pa nikakvu tradiciju nema, te bazen kojim se KŠZ ionako nema kapaciteta baviti. Kako god tko dođe, gura svoj hobi u prioritete gradskog športa. Kroz športsku suradnju nogometaša i atletičara bilo bi korektno od nogometaša da se Atletski klub locira na stadion na desnoj obali Korane, te da im je taj objekt neprestano bude na raspolaganju. Prostorije kluba na Foginovom kupalištu također su u lošem stanju i trebaju novu sanaciju…

Svježih ideja u karlovačkoj atletici dakako ne manjka, ali dobrim dijelom atletičari su sami krivi jer im organizacije u atletici definitivno nedostaje. Problem s kojim se atletičari suočavaju financijske je prirode, ali i organizacije, jer klubu danas nedostaje više sposobnih ljudi koji će pomoći da atletika u gradu koji je Hrvatskoj dao Jelicu Pavličić, Krešu Račića, Ivicu Ivičaka, Katicu Mataković i još mnoge druge poznate atletičare i atletičarke, omogući barem minimalne uvjete. Prvi korak u probijanju granica razvoja atletike je u stvaranju boljih uvjeta a to je uređenje atletske staze i adaptacija prostorija. Ima li novo vodstvo KŠZ s istinskim športašem na čelu snage konačno podržati opravdane zahtjeve Atletskog kluba? Ukoliko nema, bit će to „vruć krumpir“ za novoizabranog predsjednika i njegovu športsku vladu.