Prije manje od tri godine, pred gotovo 6.000 gledatelja, u najposjećenijoj prvoligaškoj utakmici, Karlovac je čuvenim pogotkom Harisa Redžepija svladao splitski Hajduk 1:0. Prije nešto više od tri mjeseca, na Čavleku je gostovala Rijeka i bio je to posljednji prvoligaški susret NK Karlovca.

Danas, stari stadion, novo ime, nova prva liga, županijska umjesto državne, 300-njak gledatelja i poneki ostatak prvoligaškog duha – izvanredni Gademzi na jugoistoku, kao u prvoligaškim danima te borbenost mlade postave na terenu, kao u proljeće prošle sezone.

Od Rijeke do Ogulina proteklo je 113 dana, seniorski nogomet vratio se na Čavlekov stadion, čije je ime možda simboličnije nego ikada. Kreće se od početka, od nule, s mladim domaćim igračima, kojih je legendarni Čavlek u svojoj trenerskoj karijeri stvorio stotine. Svjetla reflektora, televizijske kamere, atletska staza puna fotoreportera – stvar su prošlosti. No, ostao je sport i oni iskreni zaljubljenici u nogomet.

Utakmica Karlovca 1919 i Ogulina imala je dva dijela. Prvih šezdesetak minuta činilo se kako mladim Karlovčanima u ovoj ligi nitko neće moći ništa s takvim omjerom kvalitete i borbenosti. Da je bilo 5:0 – bilo bi malo, komentar je jednog od vjernog simpatizera s tribina, koji otprilike dobro opisuje utakmicu. Bilo je 2:0, golovima Konte i Mišića, uz još jedan poništen pogodak zbog milimetarskog (ali postojećeg) zaleđa, promašeni jedanaesterac, dva puta promašen gotovo prazan gol i jednu gredu. Nakon kraćeg razdoblja bez većih uzbuđenja, došlo je ipak i do upozoravajućih posljednjih dvadesetak minuta. Umor, nedostatak motiviranosti ili prerano opuštanje protiv suparnika koji do tad nije pokazao baš ništa i na kraju se od onih, više ili manje realnih, 5:0, došlo do toga da je Ogulin mogao i do boda. Prvo su zatresli gredu iz slobodnjaka, uzvratio je i Karlovac još jednom gredom, a potom su gosti smanjili vodstvo i tek minutu-dvije nakon toga još jednom zatresli gredu.

Na kraju ipak više nego zaslužena pobjeda Karlovca 1919, ali i zaslužen “strah” u završnici utakmice, kao upozorenje da susret, ipak, traje 90 minuta.

Na kraju, dugotrajno skandiranje Gademza igračima. Ogoljen do kraja, bez novca, političara u upravama i “derbi navijača” na tribinama, nogomet ponekad pruža vrlo lijepe slike. Iz pada na dno može se puno naučiti, a neke lekcije mogu biti i sasvim ugodne.

KAŠonline