Da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, i dakako u našem malom gradu, već je odavno poznato. Tomu svjedoči i činjenica da je taj šport, odnosno Nogometni klub Karlovac, najčešće bio tema ove kolumne. Ne, kao što neki prigovaraju – rukomet, atletika, veslanje, gimnastika… U ostalom to se može i provjeriti. U današnjoj rubrici tema je opet nogomet – s razlogom.
U petak (18. 11. u 18 sati, ŠSD) karlovački športski novinari čine posljednji, očajnički, pokušaj da se spasi, ako se još uvijek išta dade spasiti, NK Karlovac od propadanja. Sekcija Hrvatskog zbora sportskih novinara Karlovca održat će, dakle, u petak, novinarsku tribinu čija je tema panel diskusije – Nogometni klub Karlovac. O tome će govoriti Branko Stipković (novinar – komentator Sportskih novosti), Zdravko Marčetić (predsjednik Karlovačke športske zajednice), dr. Amirudin Talkaić (predsjednik Nogometnog kluba Karlovac), Matija Štefančić (igrač – kapetan momčadi), Krešimir Perković (bivši član Uprave i direktor kluba), Marko Čurčija (predsjednik Kluba navijača Gademz) i moja malenkost kao kolumnist i glavni tajnik HZSN. Dakako da će svoje mišljenje o toj temi moći izreći i gosti koji će se naći u dvorani kraj Korane. U svakom slučaju treba doći i demokratskim sučeljavanjem pomoći da oni koji to mogu NK Karlovac izvuku iz gliba u koji je upao i da, ako je još uvijek to moguće, ostane u prvoligaškom društvu.
Situacija u klubu iz Mekušanskog polja nije nimalo bajna i klub je, kako se zasad čini, bliži tome da će u buduće igrati u „polju“ s drugoligašima i ne daj Bože županijskim ligašima, nego na Poljudu, Maksimiru, Kantridi, Gradskom vrtu, Kranjčevićevoj, Koprivnici… Tamo se više ne zna „tko pije, a tko plaća“. Zapravo zna se tko je plaćao a sad više nitko ništa ne plaća, ali i ne pije jer nema otkuda. Krčma Kristina u Tuš. Cerovcu kojom su se ne tako davno pojedinci hvalili da su bili sudionici povijesnog sastanka gdje je dogovoren projekt karlovačkog nogometnog prvoligaša – zatvorena je, a „šoping u špeceraju“ ih baš previše i ne zanima.
Narodna je izreka: „Sve što je lijepo, kratko traje“. Tako je nažalost kratko trajalo i veselje poklonika karlovačkog nogometa zbog nastupa KA-prvoligaša, naročito u njegovoj prvoj prvoligaškoj sezoni. Istina je i da NK Karlovac ne tone samo zbog igrača jer su oni do sada pokazali da znaju igrati, a niti zbog trenera koji je izuzetno strpljiv i marljiv ako ima koga trenirati. Plavo – bijeli „brod“ tone zbog „besparice“. Većina članova Uprave i vodećih ljudi kluba koji su svojevremeno euforično pohodili klupske prostorije i tribine stadiona te punili blagajnu NK Karlovac već su odavno digli „sidro“ iz naše prelijepe Korane. Više ih se može vidjeti niti na utakmicama, a u dobra stara vremena ih se tamo moglo vidjeti i po ciči zimi. Kako je „Tata“ naredio tako se i radilo, a sve je podređeno bilo osobnoj promociji, nažalost manje nogometu i klubu. Sad kad je „pipa presušila“svi su se ti poslušnici razbježali „k’o rakova djeca“. Ostao je „doc“ Talakić kojega čak i neopravdano optužuju jer je doveden pod obećanjem da će imati bezrezervnu podršku pa se prihvatio čelne funkcije s najpoštenijim namjerama – pomoći klubu i nogometu koje voli. Iskreno, nije jasno, barem ne meni, što je sve to doktoru trebalo! Nesalomivi Nikica Rudar je tu bio i za vrijeme slavnih trenera „Čavleka“, „Stevice“ i „Tomice“. A i našem mudrom glasnogovorniku Darku je već „pun kufer svega“. Danas poput pjesme Gorana Bare „Gdje je nestao čovjek“ – traži se „Zeko“ Zajec, a i za „brodovlasnika“ se baš i ne čuje… Dakle, pored rijetkih „vjernika“ klubu su ostali od prvoga dana vjerni, i pouzdana potpora strpljivim igračima čvrstih živaca – članovi karlovačkog Kluba navijača Gademz.
„Pilu možemo okrenuti i naopako“. Na primjer, što bi se dogodilo da sad iz klubu odu malobrojni članovi Uprave proširene s trenerima i još nekim djelatnicima iz logistike? Ako ode Talakić, na čemu pojedinci inzistiraju, klub bi ostao bez čelnog čovjeka koji ga po Statutu predstavlja i morao bi sazvati Izvanrednu izbornu godišnju skupštinu. Pokušaja sazivanja skupštine je bilo, ali se nije uspjelo okupiti kritičnu masu. Nije se uspjelo okupiti članove Skupštine zato što onima „kaj su zbrisali“ nije niti u primisli odazvati se, a ostalima je tak’ svejedno jer ih nisu zvali kad trebalo – bili su samo nevažni broj na nekom popisu. Grad se nema potrebe miješati, a i za to ima valjan razlog jer imaju svoju krovnu športsku asocijaciju – Karlovačku športsku zajednicu, koja bi trebala brinuti o „obitelji – svojoj djeci“. Kako kad se i predsjednik KŠZ zahvalio na funkciji u NK Karlovac?! Bez obzira što je po opredjeljenju nogometaš, kao predsjednik svih karlovačkih športskih udruga nije se smio niti „laćati“ funkcije u NK Karlovac. Dakle KŠZ treba puno više raditi, a „kak’ ‘zgleda niš’ ne delaju“.
Nogometni klub koji se voli podičiti gotovo stogodišnjicom je „bolestan i sad nestrpljivo čeka Hitnu službu koja je, saznajemo iz tiska, u problemima. Ako budu čekali promjenu vlasti i nadali se da će im ona pomoći – varaju se, završit će na aparatima. Svakome u ovom našem malom gradu je potpuno jasno da će se za NK Karlovac lijeka teško naći. Bilo bi ga da bolest nije prerasla u kroničnu i da su „Tata & Co.“, kad su ga već preuzeli imali naočale za dalekovidnost, a kratkovidni su. Nisu znali iskoristiti rang natjecanja, fond igrača, trenutnu zagrijanost građana za prvoligaša i još niz drugih prednosti koje su iz toga proizišle. Radili su da klub živi par ljeta a ne da doživi svoju stogodišnjicu kao čvrst i jak brand Karlovca. Klub bi morao biti primjer kako se okuplja mladež i odvaja ih se od ulice (čime se političari često puta znaju hvalisati), promiče nogomet grada i županije, stvara igrače kao što je to nekad činio…
Ništa ne bi rekao a da već sličnu priču nismo odslušali i doživjeli obilježavajući, nakon 25 godina, povratak karlovačke košarke u prvu ligu. Nogometni klub je tako, nažalost, već ispričana priča karlovačkog športa.
