U Poreču je završena Opća skupština Europskog fair play pokreta. S portala HZSN-a prenosimo predavanje koje su održali u Poreču članovi Izvršnog odbora HZSN Ivana Lukačić – Krajina i Marin Šerec.
Što je, zapravo, fair-play i prepoznaju li ga hrvatski mediji? Za novinarstvo kakvo trenutačno jest fair-play u sportu nedovoljno je zanimljiva tematika i nešto što, prema mišljenju vlasnika i urednika, ne prodaje novine. U fair-playu nema ni „žutila“, ni „crnila“, pa ono nije ni na marginama, a kamo li u središtu zanimanja naših medija. Kada se, pak, mediji i zainteresiraju za fair-play tematiku, prezentiraju ju na način koji ne pridonosi prepoznavanju i razumijevanju fair-playa. Štoviše, kao fair-play se ističe nešto što zapravo nije fair-play, dok pravi primjeri fair-playa uglavnom ostaju nezabilježeni. S tim se problemom susreću i susretat će se svi kojima je cilj promovirati fair-play.
Uloga medija u ne/promoviranju fair-playa nije, naime, nimalo nevažna jer istraživanja pokazuju da 72 posto mladih između 15 i 19 godina svakodnevno čita novine, bilo u tiskanom, bilo u internetskom izdanju. Na televiziji su, pak, najgledaniji upravo sportski prijenosi, a gledanost pojedinih utakmica, naročito onih nacionalnih reprezentacija, imaju milijunsku gledanost. Utjecaj medija je, dakle, iznimno velik.
Brojni su primjeri koji pokazuju da fair-play u hrvatskim medijima nije prepoznat ili, pak, nije dobio zaslužen tretman.
Primjer1: Nagradu Sportskih novosti za fair-play je 1998. godine dobio direktor hrvatske ženske stolnoteniske reprezentacije Ante Bućo. On je osobno otišao po ruske stolnotenisačice zadržane na granici zbog problema s vizama i omogućio im odigravanje utakmice Europske lige protiv naše reprezentacije. Bez njegove intervencije Ruskinje ne bi stigle na utakmicu i izgubile bi bez borbe. Bućo i hrvatske stolnotenisačice ni su ni na koji način bile odgovorne za organizaciju putovanja svojih suparnica i nitko ih ne bi mogao kriviti što su upisale bodove za pobjedu. Bućo, međutim, nije želio takvu pobjedu i pomogao je suparnicama da dođu na meč. To je fair-play potez u punom smislu tog značenja, no u našim medijima skoro i nije zabilježen, pa ga se danas više nitko ni ne sjeća.
Primjer 2: Dvije godine nakon Buće, dakle olimpijske 2000., fair-play potezom godine proglašena je akcija Gorana Ivaniševića na Olimpijskim igrama u Sydneyju. On je svojim novcem kupio ulaznice za dizanje utega i podijelio ih navijačima Nikolaja Pešalova. To ni prema kojim kriterijima nije bio fair-play potez, no hrvatski mediji su mu dali golem prostor i spominjali su ga mjesecima. Javnosti je poslana pogrešna poruka da se fair-play potez, kao i simpatije okoline, mogu kupiti novcem, a ostalo je sasvim nejasno prema kome je to Ivanišević „igrao fair“: prema navijačima, Pešalovu ili nekom trećem.
Primjer 3: Velik prostor dobio je i anonimac koji je za vrijeme utakmice Hrvatska – Brazil na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj 2006. usprkos jakim mjerama osiguranja i visokoj ogradi utrčao na teren berlinskog Olympiastadiona. U domovini hrvatskoj je proglašen herojem, a zahvaljujući medijskoj prezentaciji svojeg (ne)djela dobio je i ponudu za zaposlenje. Budući da je spomenuta utakmica najgledaniji prijenos u povijesti Hrvatske (čak je 70 posto hrvatskih gledatelja barem povremeno gledalo tu utakmicu na HTV-u!), tri milijuna ljudi je moglo vidjeti jedan sasvim nesportski potez i njegovo veličanje.
Primjer 4: Hrvatski jedriličari u klasi 49er Pavle Kostov, Petar Cupač i njihov trener Ivan Bulaja, dobitnici su 2008. godine prestižnu nagradu ‘Trophy Pierre de Coubertin’. Nagradu u jednoj od tri kategorije međunarodnog fair-play pokreta hrvatski jedriličari dobili su za ustupanje svoje jedrilice danskoj posadi u finalnom plovu na Olimpijskim igrama u Pekingu. Taj potez zadarskih jedriličara omogućio Dancima, kojima je vjetar slomio jarbol, da s posuđenim brodom osvoje zlatno olimpijsko odličje. Ni taj potez nije dobio pravu valorizaciju u medijima jer malobrojni napisi o potezu naših jedriličara svodili su se na konstataciju da je (i) Hrvatska osvojila olimpijsko zlato jer su ga Danci osvojili u hrvatskoj jedrilici.
Hrvatski mediji, dakle, ne znaju prepoznati istinski fair-play potez i ne možemo očekivati da svojim čitateljima, gledateljima i slušateljima promoviraju fair-play i sportaše koji se ističu fair-play ponašanjem. Sasvim je, međutim, izvjesno da je akciju promoviranja fair-playa nemoguće provesti bez medija i njihovog velikog utjecaja na javnost i javno mnijenje.
Prošlogodišnji podaci pokazuju da 51 posto ili 1.942.560 Hrvata starijih od 12 godina svakodnevno prati barem jedan dnevnik, a 39 posto ili 1.485.487 Hrvata čita barem jedno tjedno novinsko izdanje. Podaci o čitanosti (dakle ne o prodaji) kažu da je jedini sportski dnevnik u Hrvatskoj, Sportske novosti, na petome mjestu po čitanosti s 89.870 čitatelja dnevno u prosjeku. Na vrhu su redom dnevne novine s vrlo jakim sportskim rubrikama: 24sata (790.892), Jutarnji list (373.069), Večernji list (353.346), Novi list (94.345)…
Ljestvicu 200 najgledanijih emisija emitiranih na HTV-u 1, HTV-u 2, Novoj i RTL-u u 2010. predvodi prijenos finalne utakmice Europskog rukometnog prvenstva između Hrvatske i Francuske emitiran 31. siječnja. Prijenos je ostvario 34,9 posto AMR-a, što znači da je finale pratilo gotovo milijun i pol ljudi. SHR je iznosio 65,2 posto, odnosno preko 65 posto onih koji su u tom trenutku bili pred televizorom pratilo je taj susret. Među pet najgledanijih emisija su još dvije sportske: rukometna emisija 30. siječnja (28,2 posto AMR, 56,9 posto SHR) i prijenos rukometne utakmice Hrvatska – Poljska istog dana (27,4 posto AMR, 60,3 posto SHR). Među 200 najgledaniji sadržaja u prošloj godini nalaze se čak 41 sportski prijenos i 7 emisija o sportu koje su emitirane na HTV-u. U 2009. godini je na rang-listi 200 najgledanijih bilo 28 sportskih prijenosa ili sportskih emisija emitiranih na HTV-u.
Podaci su to koji svjedoče da su mediji moćno oružje u kreiranju javnog mnijenja, pa tako i stavova o fair-playu, ali i opasno oružje pogrešnom tumačenju i prezentaciji fair-playa i njegove uloge u sportu i životu uopće. Ako neku nogometnu utakmicu gleda milijun ljudi, isto toliko je onih do kojih dopiru, primjerice, uzvici „ubij tovara“ ili „ubij purgera“ s tribina stadiona, a još uvijek ne postoji suglasje oko toga treba li takve povike zanemariti, utišati ili javo osuditi još za vrijeme prijenosa.
Budući da je sad već sasvim izvjesno da se huligani, odnosno oni koji na sportskim terenima potiču ponašanje suprotno fair-playu, „hrane“ medijskom pozornošću, u posljednje vrijeme ipak prevladava stav da se izgredi na stadionima trebaju ignorirati. Sve češće, tako, u zapadnoeuropskim zemljama prilikom utrčavanje navijača na teren ili nereda na tribinama, televizijske kamere pokazuju total stadiona ili čak sliku s kamere postavljene visoko iznad stadiona. Neprihvatljivo ponašanje ne može i ne smije biti dijelom televizijskih prijenosa.
Kod nas to još nije slučaj. Ponašanje suprotno fair-playu medijima je još uvijek iznimno zanimljivo, pa neki nogometni komentatori čak otvoreno ističu žaljenje što na maksimirskom stadionu, među 30 tisuća navijača, više nema onih koji bacaju baklje i petarde, prijete igračima, te vrijeđaju svoju i suparničku momčad. Ukratko, hrvatski mediji trenutačno uglavnom nisu u funkciji promicanja i tumačenja vrijednosti fair-playa.
Jedna od zadaća Hrvatskog fair-play odbora, kao i svih ostalih institucija koje promiču fair-play trebala bi biti prezentacija fair-playa na način koji bi bio privlačan medijima. Fair-play potezi moraju biti predstavljeni kao zanimljive, uzbudljive i dramatične sportske priče, a nikako ne kao gola faktografija. Takve priče treba medijima nuditi jer je malo vjerojatno da će ih oni sami prepoznati. Rješenje je, dakle, u drukčijem pristupu fair-playu i drukčijoj prezentaciji fair-playa.
Nije, pritom, dovoljno jednom godišnje birati dobitnika priznanja za fair-play, već priče koje potiču fair-play treba tražiti svakodnevno i plasirati ih u medije, odnosno javnost, puno češće. Suprotno drukčijim mišljenjima, negativne primjere ne treba isticati čak ni uz pojašnjenje da je riječ o neprihvatljivom ponašanju. Primjeri su pokazali da ti negativni primjeri u medijskoj obradi vrlo često promjene predznak. Hrvatski fair-play odbor bi barem kozmetičke promjene u medijima mogao potaknuti dodjelom priznanja medijima koji na pravi način pristupaju problemu fair-playa u sportu.
Neovisno o medijima i usprkos medijima ciljna publika za promidžbu i edukaciju o fair-playu moraju biti osnovne škole i to niži razredi jer se u toj životnoj dobi formiraju stavovi o tome što je dobro, a što loše. Edukacijski filmovi, organizacija natjecanja na kojima bi se dodjeljivale nagrade za fair-play ponašanje, natječaji za najbolje pisane i likovne radove na temu fair-playa tu mogu odigrati značajnu ulogu.
Bitku s medijima, kada je o promociji fair-play ponašanja riječ, trenutačno zasigurno gubimo, no drukčijim pristupom tom problemu možda bismo dugoročno mogli barem poravnati rezultat.
Ivana Lukačić, Hrvatska radio televizija
Marin Šarec, Sportska televizija
Karlovčanin Dražen Mikšić još je jednom potvrdio kako mu u ovom trenutku nema premca u Hrvatskoj u tenisu u kolicima. Na državnom prvenstvu koje je održano na terenima Teniskog kluba Purger u Zagrebu, Mikšić je došao do dvije titule – najbolji je bio u pojedinačn0j konkurenciji, ali i u parovima, nastupajući s Jozom Milošem.
