Hrvatskoj atletskoj reprezentaciji pripala je zlatna sredina ili deseto mjesto po uspješnosti na netom završenom Europskom prvenstvu u katalonskoj prijestolnici. Dvije zlatne medalje i četiri finala učinak je hrvatskih atletičara. Ovime je hrvatska atletika ostvarila povijesni uspjeh. Blanka Vlašić i Sandra Perković, najmlađa europska prvakinja, napravile su velik posao te bacač kugle Nedžad Mulabegović, diskaši Martin Marić, Ronald Varga i Marin Premeru…
Vaterpolo reprezentacija je nakon brončane medalje u Nišu u Svjetskoj ligi osvojila drugo mjesto i srebrnu medalju na Svjetskom kupu u rumunjskoj Oradei. Igrama koje su prezentirali pokazali su da imaju kvalitetu i za titulu na Europskom prvenstvu koje će se za dvadesetak dana održati u Zagrebu, pred svojim navijačima.
Tridesetogodišnji Španjolac Juan Carlos Ferrero pobjednik je 21. umaškog Studena Croatia Opena u tenisu. On je u Umagu osvojio treći naslov sezone na turnirima te kategorije i to mu je petnaesti naslov u karijeri. Tako je još jedan Umag završio svoju priču a mnogi su brže-bolje odjurili iz Umaga i da bi gledali nastup Blanke Vlašić u Španjolskoj. Tamo je Splićanka osvojila zlato, a Španjolac je pobijedio u Umagu.
Karlovački biciklist Željko Bjeloš ostvario je neobični rekord u vožnji biciklom. U 12 sati vožnje prevalio je 371 kilometar uz prosječnu brzinu od 31 km/h. Koliko je poznato, niti jedan hrvatski biciklist nije se dosad upustio u ovakvu avanturu. Rezultat od 371 kilometar može se smatrati kao hrvatski neslužbeni rekord s obzirom da prilikom ovog poduhvata nije bilo službene komisije koja bi mogla potvrditi rezultat.
Ovo je bila ljepša strana proteklog športskog vikenda. Ona malo „crnja“za hrvatski šport vezana je uz našeg proslavljenog biatlonca Jakova Faka koji će u buduće nastupati za Sloveniju pa je hrvatski šport ostao bez osvajača svjetske i olimpijske bronce.
Mrkopljanin Jakov Fak je dosad nastupio na tri seniorska svjetska prvenstva. Na prvom 2007. u Antholzu osvojio je 78. mjesto u sprintu i 93. u pojedinačnoj utrci. Godinu dana kasnije u Ostersundu bio je 69. u sprintu, a u pojedinačnoj utrci nije startao, da bi 2009. u Pyeong Changu, nakon samo nekoliko mjeseci rada s Velepecom, osvojio 3. mjesto u pojedinačnoj utrci, 14. u sprintu, 19. u masovnom startu i 25. u dohvatnoj utrci. Kao junior je osvojio ljetnu medalju, ali ne i zimsku. Najbolji plasman bilo mu je 10. mjesto u sprintu, koje je ostvario na svom posljednjem SP-u 2008. godine. Na istom natjecanju bio je 13. u dohvatnoj utrci i 31. u pojedinačnoj.
Mnogi se pitaju je li moglo drugačije? Priča je dakako mogla završiti drugačije ali… Izabravši Sloveniju Fak je izabrao karijeru vrhunskog športaša. U Hrvatskom biatlonskom savezu su ostali „zatečeni“ olimpijskom medaljom, što su i sami priznali. Uz sav trud i napor koji je HOO-a uložio da bi biatlonac Fak ostao nastupati pod hrvatskim stijegom, „zatečenost“ je u Biatlonskom savezu ostala nažalost do dana današnjega. Fak više nije mogao čekati jer bi ugrozio karijeru vrhunskog športaša, čemu je posvetio svoj život. U igri nisu niti novci, niti uvjeti, „našem“ biatloncu je više do športske karijere i do trenera koji mu to, po njegovom sudu, može omogućiti. Zato je donio nimalo laku odluku a ona je da će u buduće nastupati pod slovenskom zastavom. Koliko to god iz naše perspektive izgledalo nevjerojatno Fak je učinio nešto što bi svaki normalan čovjek učinio.
Nitko ga nije niti spominjao dok nije osvojio prvu medalju na velikom natjecanju. Isto je tako bilo i s našim atletičarima dok nisu počeli donositi medalje. Tako je bilo i s gimnastičarima Udeo i Seligmanom, veslačima, kanuistima… Mnogi nažalost nisu ni svjesni koliko mala Hrvatska ima vrhunskih športaša. Ali, kada je nogomet u pitanju tada je sve moguće, zar ne.
Nigdje u svijetu više nije strano „otimanje“ tuđih športaša i to bi jednom trebali shvatiti. Prisjetimo se samo kako je reagirala naša javnost kad smo „oteli“ nogometaša Eduarda, dizača utega Pešalova, rukometaša Iztoka Puca, odbojkašica, neke trenere… Kako je to osjećala javnost u njihovim zemljama?
Još nešto na što je svakako dobro podsjetiti iako nije na državnoj razini, već klupskoj i lokalnoj, ali je bilo vrlo bitno za određeni klub i pojedinca. U karlovačkom športu smo do sada imali bezbroj primjera gdje su nadareni KA-športaši odlazili „trbuhom za kruhom“. Bilo je i tada pritisaka i „ucjena“, ali je na kraju uvijek završavalo onako kako su to športaši htjeli. Veslačica Marcela Milošević je nedavno dobila ispisnicu iz „Korane“, prije desetak godina to je isto učinio olimpijac Tihomir Jarnjević. Odlazili su nogometaši, odbojkaši, košarkaši… Devedesetih godina je iz RK Dubovac u RK Jugoturbinu otišla gotovo cijela prva postava rukometaša što je rezultiralo osjetnom padu kvalitete kluba s Dubovca. Car je danas uspješan u dresu košarkaša „Zadra“, Helena Lulić i Tomislav Huljina su zapaženi u prvoj francuskoj rukometnoj ligi, kao i odbojkaš Peris itd… Demokratsko je pravo svakoga da odlučuje sam o sebi, onda je i rizik njihov. Dolazimo na kraju do toga da je itekako bitan naš odnos prema športu i športašima i pravo svakoga da bira i sam donosi odluku o svom životu.
Ako je događaj s Jakovom Fakom primjer koji bi mogao „osvijestiti“ onda je dobro što se dogodio, a Faku poželimo mnogo sreće i obilje medalja.
