Pokušajte zamisliti: Nakon što je stranka X pobijedila na lokalnim izborima, iako razočarane gubitničke stranke Y i Z, odlučile su tijekom četverogodišnjeg mandata pobjedniku aktivno pomoći u upravljanju gradom. Gradsko vijeće je prštalo idejama. Gradonačelnik je, osluškujući bilo građana, obilno se služeći idejama vijećnika, neovisno i njihovom stranačkom pedigreu, osigurao građanima čvrst okvir za siguran i osjetan pomak u kvaliteti života u gradu. Kada je nakon četiri godine podvučena crta građani su, na temelju četverogodišnje aktivnosti izabranih vijećnika i kvalitete ponuđenih ideja, s lakoćom izabrali novog prvog građanina. Iako pomalo razočarani, izborni gubitnici prionuli su poslu. Uspiju li ovaj put izaći s najviše najboljih ideja, sljedeće četiri godine, a možda i više, bit će njihove.

Tako bi, po prilici, tekla priča u nekom zamišljenom uređenom društvu, gradu. Osnovno pravilo: nije važno “zgaziti protivnika”, važno je pokazati mu kako bolje učiniti ono u čemu je zabrljao. Mudar čovjek ne boji se prihvatiti dobar savjet svojih protivnika, cilj je ionako svima zajednički – napredak sredine u kojoj živimo.

U nas, u tranzicijskoj stvarnosti ovakav slijed događaja i dalje naravno zvuči kao utopija. Još je važnije zgaziti nego pomoći, obećati – no provesti. A ni cilj, u ovom slučaju dobrobit svih građana grada u kojem živimo, nije podrazumljivo zajednički.

Hvalospjevi rođenju

Kako učiniti korak naprijed? Treba prvo naučiti prepoznati folirante. Evo jedan banalan primjer. Kad netko moćan i utjecajan iskreno poželi pomoći, trebao bi se okružiti sposobnima, najboljima, kako bi ta njegova vizija uspjela u realizaciji i kako bi opravdao sebe zbog čega je uopće podržao, nazovimo ga projektom. Nažalost, to uvijek nije tako.

Svojevremeno su pojedini kolege pisali hvaleći se da su prisustvovali „rođenju“ projekta zvanog NK Karlovac u 1. Hrvatskoj nogometnoj ligi. Nitko od tada prisutnih u tom tzv. „rodilištu“ – krčmi „Kristina“ na periferiji grada nije razmišljao – kako i odakle financirati taj projekt, koliko ima lokalnih nogometaša koji bi mogli konkurirati za prvu prvoligašku momčad, mogu li i hoće svi klubovi županije raditi u interesu novog prvoligaša i svoje najbolje pojedince slati k prvoligašu dok bi istovremeno NK Karlovac trebao mlađe kadrove slati na „kaljenje“ u nižerazredne klubove županije s kojima će, opet, pod nadzorom glavnog trenera prvoligaša raditi treneri u klubovima… I tome slično da sad ne nabrajam nešto što već i „ptice na grani pjevaju“.

Nažalost, tako nije bilo. Pošto – poto htjelo se imati prvoligaša u nogometu kao da iz primjera propalog povratka karlovačke košarke u prvu ligu nitko nije ništa naučio. Većina je projekt  pozdravila vodeći se isključivo emocijama, a ne znanjem. Oni koji su trebali ozbiljnije ući u problematiku i razmišljati dugoročno i ozbiljno o troškovima, razmišljali su nestručno i nažalost poslušnički. Kockice su se ipak posložile i NK Karlovac je postao prvoligaš, a igrači i trener su posao odradili iznad očekivanja. Dobre igre nogometaša i uspješnog trenera trebalo platiti prema dogovoru ili pravilniku o nagrađivanju kojega je ranije netko od moćnika morao odobriti. Ubrzo se uvidjelo da ta zabave ne košta  malo novca pa je prvoligaški pogon postao „bačva bez dna“ i teret. Politika i Uprava koja zagovarala takav projekt uskoro je uvidjela da to neće dugo moći ići tako pa su počela razna podmetanja o kojima se podosta već zna pa se na jedan silovit i neprimjeran način htjelo odustati. Ali već je bilo kasno i dosta je novca potrošeno, a predsjednik kluba je počeo davati potpuno kontradiktorne izjave poput one da što se njega tiče prvu ligu mogu igrati i s juniorima… itd.

Brojke i slova

Bedasto je s odmakom od dva tjedna ponavljati sve ono što se zbivalo mjesec dana u i oko NK Karlovac. Možda ipak treba podsjetiti da nečija zabava porezne obveznike košta nemalo novca. Svojevremeno je NK Karlovac uz jamstvo KŠZ podigao kredit za rasvjetu na stadionu u jednoj poslovnoj banci na 7 godina u sveukupnom iznosu od 6,6 milijuna kuna. Povrat s kamatom je negdje oko 10,2 milijuna kuna pa godišnja rata iznosi oko 1,5 milijuna kuna. Sa trenerom je ugovorena plaća od 35.000 mjesečno što je godišnje 420.000 kuna bez premija. Svi igrači primaju plaću u ukupnom iznosu od 350.000 kuna mjesečno što na godišnjoj razini s premijama iznosi cca 5,0 milijuna kuna. Odlaskom Pamića u biti nisu smanjeni troškovi već povećani. Sada trener i športski direktor dobivaju zajedno više nego dosadašnji trener (22.000 + 20.000 kuna) sveukupno oko 42.000 kuna. Održavanje stadiona klub realno košta godišnje 750.000 kuna. Od Grada se sufinancira s oko 420.000 kuna. Dakle, za mjesečni pogon NK Karlovca potrebno je u grubo negdje oko 600.000 kuna mjesečno ili najmanje 7,2 milijuna godišnje za jednu prvoligašku sezonu. Karlovcu je ovo druga prvoligaška sezona pa su troškovi najmanje udvostručeni. Treba isto tako reći da u usporedbi s nekim drugim prvoligaškim klubovima to i nisu prevelika sredstva ali ih nažalost nema dovoljno u Karlovcu, barem ne od sponzora koji bi mogli pomoći ukoliko vide reklamu i vlastiti interes ulaganja u taj klub. Situacija je sve teža i teža i tako nešto je teško za očekivati.

Zasigurno da klub ima prihode. Nažalost, od ulaznica puno manje nego što je planirano. Najveći sponzor nogometa jesu građani – gradski proračun 560.000 kuna, KŠZ 800.000 kuna, Županija 280.000 kuna i gradske tvrtke oko 1,1 milijun kuna. Sveukupno se iz proračuna moglo dobiti do sada cca 2,0 milijuna kuna. Najviše je do sada prihodovano od transfera igrača oko 5,0 milijuna kuna, a što će se teško ponoviti. Sad je jasno gdje je puklo – premalo je došlo tzv. slobodnog novca, od sponzora.

Krivi ljudi na krivom mjestu

Mogao bih još, ali čemu, ritam floskula tek će se sada ubrzavati kad trebaju uslijediti izbori jer i ovo o čemu pišem vjerujem da ima neizravne veza s predstojećim izborima. Pogotovo kad se govori o nečemu što ovisi o (ne)raspoloženju lokalnih političara. No, prije toga najsmješniji lokalni izbori već su održani u gradskim četvrtima. Tu su se testirali, moglo se vidjeti kako “diše bilo” građana pa i športaša, a broj nije bezazlen. I tu, u ostalom, treba biti na oprezu jer olako razbacivanje krupnim riječima u nas je već u tolikoj mjeri dio folklora da i ne treba uvijek nužno svakome zamjeriti kada nešto provali. Važno je znati prepoznati namjeru. Namjere iz spomenutog primjera vjerojatno nisu bile protiv akcije nogometnog prvoligaša, one su nažalost bile u funkciji osobne promocije. Tako se, naime, u demokratskom i zdravom društvu rješavaju nesuglasice.  Nakon svega bi najbolje bilo sjesti i popiti kavicu u interesu viših (gradskih) ciljeva i prestati se prepucavati jer to nikud ne vodi.

No, da se vratim temi kolumne – projekt karlovačkog nogometnog prvoligaša. Suština problema je da su krivi ljudi bili na krivom mjestu. Jer da nisu možda bi projekt uspio dulje vremena zaživjeti, možda da su bili sposobniji ljudi možda lakše snašli i pronašli sponzore, možda bi netko s puno više takta vodio klub i komunicirao s javnošću, možda bi „vizionar“ tada ostvario zamisli i pred izbore polučio očekivanu popularnost…? Ovako, sve što vrijedi otišlo je ili je istjerano iz kluba – trener, tajnici, športski direktor, članovi Uprave koji više ni pod koju cijenu ne žele da im se ime vežu uz klupske tračeve i afere.

Već danas, nekoliko mjeseci prije izbora, mogu se osluškivati imena potencijalnih kandidata. Ali, zaboravlja se, biraju i športaši i športski djelatnici. O njima će ovisiti budućnost mnogih. Na primjer, hoće li na čelu krovne športske asocijacije u buduće biti čovjek iz politike ili iz športa?! “Povijest je učiteljica života”,  kaže stara poslovica pa se samo treba prisjetiti da su se dosad često političari koji su bili na čelu gradskih športskih zajednice, i klubova, uglavnom razbacivali riječima i praznim obećanjima. Takvo nešto će trebati svakako uzeti u obzir – svega što se dotiče športa i športaša…