Ušli smo u mjesec nogometa. Trideset dana kad će brojni nogometni «kibici» iz cijelog svijeta doći na svoje. Kad će zbog nogometa izostati s posla, odlaziti na bolovanja, godišnji odmor i to sve zbog toga da bi mogli prisustvovati, izravno ili putem televizije, svjetskoj smotri «najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Dakle, treba se radovati onome što uskoro počinje kod Rta Dobre nade. Utakmicom između domaćina i Meksikanaca i službeno će započet mjesec dana neizvjesnosti, mjesec dana za odgovor na pitanje – koja će od 32 reprezentacije uspjeti «oploviti» nogometni svijet? Koja će država ostati zaigrana do samog kraja? Zvuči kao utopija, ali dobro je sanjati kako će Globus tih nekoliko tjedana zaboraviti sve krize i recesije. Još ako nogometaši uspiju poštovati minimum fair playa – kako to hrabro najavljuje maskota prvenstva leopard Zakumi – smatrajući poštenje važnim, najvažnijim preduvjetom igre i, suzdržati se od grubih reakcija i ostalih ispada – doživljaj velikog događaja bit će potpun.

Nogometne «arene» su danas sve posjećenije pa svjetski biznismeni zadovoljno trljaju ruke. Televizijski programi su već unatrag mjesec i više dana puni raznih reklamnih poruka i nagradnih igara o odlasku u Južnu Afriku na Svjetsko nogometno prvenstvo. Prednjače tvornice piva pa se lako može utvrditi i nesmiljena konkurencija među njima koja u svojim EPP porukama često puta zna prijeći granice dobrog ukusa i prerasti u neukusnu i netolerantnu reklamu.

Od prvog Svjetskog prvenstva 1930. godine, kada su Urugvajci na domaćem terenu osvojili naslov svjetskog prvaka, pa do posljednje Weltmeisterschafta u Njemačkoj, gdje su Talijanu četvrti put u povijesti podigli kipić za najbolju vrstu, traju neponovljive nogometne priče.

Solidna serija dokumentarnih filmova «Povijest svjetskih prvenstava» na izniman je način prikazala kako su nogometni velikani, barem na terenu, u većini slučajeva bili zaigrana djeca, ljudi koji su živjeli svoju ljubav prema nogometu. Naravno, pogotovo se to odnosi na ona crno-bijela vremena dok nogomet nije bio komercijaliziran. Međutim, nogomet je već odavno postao business i zato borba za rezultat i televizijski pritisak sve više ubijaju atraktivnost nogometa. To još smeta samo istinske poklonike športa kojih je nažalost sve manje i manje jer su novac i profit za većinu ipak prioritet.

Kako nogomet učiniti atraktivnijim, a time i ekonomski još isplativijim, tema je kojom se već duže vrijeme bave športski stručnjaci. Britanski The Guardian je napravio široku anketu na temu kako nogomet učiniti boljim. Nažalost takve ankete još u hrvatskom nogometu nemamo i tome zasigurno nije razlog taj što nam reprezentacija igra odlično, a klupski je nogomet «druga europska liga». Svaki sugovornik u Guardijanovoj anketi dao je pet prijedloga kako taj šport može postati atraktivnijim…itd.

Premda su, ovisno o kutu gledanja prijedlozi različiti pa se može steći dojam kako će nekome uskoro pasti na pamet uvođenje trećeg poluvremena ili mogućnost igranja rukom, zajednička ocjena većine svodi se na televiziju. Dok jedni tvrde kako su atraktivni televizijski prijenosi «potjerali» gledatelje s tribina, drugi misle da bi nogomet sasvim sigurno izgubio primat najpopularnijeg športa u svijetu da se nije «prepustio» televiziji.
Velike TV stanice određuju termine utakmica, nogometaše se prati u stopu, niti jedan korak ne mogu napraviti a da nije zabilježen, pa neki od njih postaju popularniji od glazbenika ili glumaca.

Ali i novi «obojani» dani donijeli su svoju kvalitetu, ubrzali nogomet i natjerali da svaka reprezentacija ima gotovo još jednu reprezentaciju na klupi, kao i još niz pogodnosti.

Vjerojatno nema dvojbi kako će novi svjetski prvak postati momčad koja će najviše igrati nogomet. Naravno, neki će od njih zakolutati očima na tu tvrdnju kada se sjete Grčke 2004. godine i EP-a u Portugalu, ali i tada su momci Otta Rehhagela bili sasvim prirodni, igrajući svoju igru ne obazirući se na kritike. Njihov nogometni makijavelizam umrtvio je nogometnu umjetnost, ali kada se nakon nekog vremena smire uzavrele emocije, može se samo čestitati zaista najboljima.

Hrvatskoj i Hrvatima ostaju sjećanja na brončanu Francusku, ali i propuštene prigode 2006. i 2008. (Euro), kada uigrana reprezentacija Slavena Bilića nije otišla i korak dalje. Bit će, mnogi se nadaju, novi nastup u Poljskoj i Ukrajini. No to je posebnost velikih natjecanja. Nažalost, prigode se ukazuju tako rijetko.