U zapadnim razvijenim zemljama osobe s invaliditetom nakon procjene preostale sposobnosti uključuju se u normalan život svih ostalih građana. Ne dolazi u obzir njihovo marginaliziranje, getoiziranje po domovima ili neka druga vrsta isključenja iz svakodnevnog života. U mirovinu se pak šalju samo oni koji zaista više ne mogu pridonijeti društvu u kojem žive. U središtu svega je ipak čovjek i dobrobit svih onih koji se bave športom pa je sve usmjereno na to da se određene skupine aktiviraju i uključe u nešto ambiciozno. Onaj tko se bavi športom, posebno natjecateljskim, više no rekreativnim, okupiran je time i svoje životne ambicije ostvaruje u športu bez alkohola, droge, cigareta, što je neprocjenjiv doprinos društvu.

U Hrvatskoj je situacija nešto bolja nego ranijih godina no još uvijek ne zadovoljava. Iskustva pokazuju da se osobe s invaliditetom lakše integriraju u životne tokove kroz razne športove i bavljenje športskim aktivnostima. Zbog toga je prijeko potrebna bolja suradnja institucija sistema u osiguranju boljih uvjeta za bavljenje športom osoba s invaliditetom. Velik je prostor za to u zdravstvu gdje se u rehabilitacijskim procesima osoba s invaliditetom može uputiti na bavljenje nekim športom. Za to ima više razloga, a jedan od najvažnijih je taj što osobe s invaliditetom koje se bave športom povećavaju radne sposobnosti. Rekreativno i aktivno bavljenje športom preporuča se svim osobama s invaliditetom. Također, baveći se športom održavaju i svoje zdravlje. Neki se toliko oporave uz šport da prestanu biti ovisni o drugima. Riječ je o nekoliko stotina tisuća osoba u Hrvatskoj koji imaju neki oblik invalidnosti, a samo 10-ak tisuća ih se bavi nekim športom kao rekreativnim ili natjecateljskim. Hrvatski športski savez invalida godišnje organizira desetke državnih prvenstava na kojima sudjeluje oko dvije tisuće športaša.

Poznati hrvatski paraolimpijci su Mihovil Španja, Ana Sršen, Marija Iveković, Dragan Rakić, Darko Kralj, Anđela Mužinić, Branimir Budetić, Mikela Ristoski… itd. Podsjetimo da su najpoznatiji športaši – invalidi Karlovačke županije Dugorešani Petar Mihalić, Petar Škrtić i Franjo Capan, Karlovčani Dražen Mikšić, i Mirsad Bečirević te još „anonimni“ Ogulinac Miljenko Vučić.  Svi oni zaslužuju divljenje.

Paraolimpijski športovi su dijelom financirani iz državnog proračuna, a dijelom iz posebnih sredstava iz dobiti Hrvatske lutrije. Osim toga, klubovi i županijski športski savezi financiraju se iz lokalnih proračuna. Tu su i sponzori i donatori bez čije potpore bi bilo zaista teško. Hrvatski paraolimpijski odbor je prošle godine potpisao s INA-om ugovor u sklopu kojega je ta tvrtka podržala nastup paraolimpijaca na Paraolimpijskim igrama u Londonu. Tom je prilikom Ratko Kovačić, predsjednik HPO-a, istaknuo kako je jedan od ciljeva partnerstva pomaganje hrvatskih športaša na Igrama. Suradnja je bila vrlo uspješna, budući da se delegacija iz Londona vratila s pet medalja (dva srebra i tri bronce). HPO je tako Zakladom Paraolimpijac ,te uz pomoć INE, omogućio vrhunskim športašima s invaliditetom poboljšanje njihovih vještina i materijalnih uvjeta.

Unatoč zapaženim rezultatima Udruge športaša – invalida grada Karlovca i brojnim priznanjima i pohvalama na njihov rad. Podsjetimo da je još 2000. godine karlovačka Udruga invalida proglašena za najuspješniju u cijeloj Hrvatskoj, za njih se tada, a i danas, izdvajaju skromna sredstva. KŠZ izdvaja 40-ak  tisuća kuna za aktivnosti športaša – invalida te iz godine u godinu ta se sredstva minimalno povećaju. Nažalost, to je još uvijek premalo u odnosu na sve potrebe 50-ak aktivnih članova Udruge. Taj novac je dovoljan da pokrije jedva trećinu planova, dok o nabavci nužne opreme ne mogu niti razmišljati, kamoli je kupiti. Invalidi bi bili itekako zadovoljni kad bi im sponzori darivali barem majice s natpisom. Na primjer, samo za odlazak na neko od državnih natjecanju u na primjer pikadu, šahu, boćanju te u visećem kuglanju, Udruga karlovačkih invalida bi trebala za smještaj svojih članova izdvojiti najmanje 15-ak tisuća kuna. Odakle? Sponzori s područja grada i županije nažalost još uvijek pokazuju nedostatan  interes za pomoć invalidima – športašima, a za mnoge bi tvrtke to mogao biti koristan, humanitarni vid promocije.