Miroslav Mišić – Mingo (desno) s najboljim prijateljem Tomislavom Čavlovićem – Đovijem

Strašnu vijest javio mi je jutros u 6,36 sati Tomislav Čavlović – Đovi. U plaču mi je priopćio da je noćas umro naš prijatelj Miroslav Mišić – Mingo.  Na Sveta Tri Kralja, 6. siječnja 2013. godine, navršio bi 54 godine.

Pogreb Miroslava Mišića – Minga bit će sutra (subota 15. prosinca 2012.) u 14 sati na Rimokatoličkom groblju na Dubovcu.

Komemoracija za dragog nam pokojnika bit će održana u subotu u 11 sati u maloj dvorani ŠSD, u organizaciji Rukometnog saveza Karlovačke županije, Nogometnog saveza Karlovačke županije i Nogometnog kluba Karlovac.

Teško mi je pisati o tome i najradije bih da to netko drugi odradi, ali znam da moram jer Mingo nije bio samo naš prijatelj. Zato se to od mene i očekuje. Oprostit ćete mi za moju osobnost i iskrenost. Mingova mama Ruža i moja pokojna mama bile su jedne od najboljih prijateljica. Koliko nam je samo puta njegova baka Jana spremila ručak. Koliko nas se samo njegov pokojni ujak Vlado nosio i pazio. Odrasli smo u istoj kući, igrali se u istom dvorištu, bili u istom klubu… Mnogi su ga poznavali i poštivali. Ukratko: Bio jedan od najistaknutijih karlovačkih športaša, rukometaša. Domoljub i dragovoljac Domovinskog rata od samoga početka.

Miroslav Mišić bio je izvanredan rukometaš Rukometnog kluba Dubovca. Igrao je u jednoj od najboljih generacija dubovačkih rukometaša u Jedinstvenoj Hrvatskoj ligi i Drugoj ligi – Zapad, kvalifikacijama za savezni rang natjecanja kad se u ŠSD tražila karta više za utakmice Dubovca. Nastupao je s Tomicom Čavlovićem, Ivicom Pavlakovićem, Zdravkom  Štedulom, Damirom Blaževićem, Marijanom Novoselom, Brankom Krnjajićem, Milanom Ratkovićem, Brankom Mrkšićem, Milanom Brkićem, Matom i Vladom Justamentom i drugima. Njegovu generaciju rukometaša nazivali su još i najtalentiranijom u Hrvatskoj. Bila je pionirski prvak Hrvatske i iza sebe imala još niz uspjeha.

Bio je talentirani športaš. Jednako dobro kao  rukomet igrao je i nogomet. Branko Čavlović – Čavlek je sate i sate provodio pred kućom gdje je živio na Dubovcu čekajući ga da izađe kako bi ga odvukao iz „Mitilinog rukometnog zagrljaja“ u nogomet. Govorio je: „Takvog talentiranog špic igrača teško je igdje pronaći“. Međutim Mingo je ostao vjeran rukometu i svojoj dubovačkoj klapi. Da je otišao u nogomet vjerujem da bi bio isto tako dobar nogometaš.

U nogomet je ipak otišao, ali kao športski dužnosnik nakon što mu je sin Matija počeo igrati. Mata je na oca, dobar nogometaš. Naravno da u nogometu nije bio samo zbog sina. Iskreno je volio nogomet i Nogometni klub Karlovac, vrijedno i pošteno obnašajući svoju dužnost u klubu u kojem je kratko vrijeme bio i čelni čovjek. Jedno vrijeme bio je dužnosnik i u NK Ilovac.

Nažalost, neočekivana bolest sve nas je iznenadila. S njegovim bratom Ivicom – Ikom čuo sam se gotova svaki dan zanimajući se o Mingovom zdravstvenom stanju nakon što je prije desetak dana odveden u bolnicu na Švarču. Imao je visok šećer, jetra su mu bila jako oštećena, srce je slabo radilo. Zdravstveno stanje mu se iz dana u dan pogoršavalo. Ika je govorio: „Stanje je vrlo teško, molim se Bogu da preživi, a mami ne smijem ništa reći“. Vjerovao sam u njegov športski duh i snagu. Vjerovao  sam se da će se izvući i opet biti s nama, prijateljima, Dubovčakima na godišnjem  susretu Dubovčaka 50+ „Pod brajdom“ kod Đovija.   Nažalost…

M. Bakić