U crkvi Presvetog Srca Isusovog u Novom Centru održana je Sv. misa zahvalnica za športaše grada Karlovca koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački monsinjor Ivan Šaško u koncelebraciji s više svećenika karlovačkog dekanata na čelu s dekanom karlovačkim vlč. Norbertom Ivanom Koprivcem te povjerenikom za pastoral športaša Zagrebačke nadbiskupije trajnim đakonom Marijanom Spehnjakom. Bila je to druga misa zahvalnica za športaše grada koja je održana u Karlovcu. Prva je održana prošle godine kad su o vjeri u športu svjedočili nogometaš Dario Šimić i bivši karlovački rukometaš, a sada svećenik Matija Pavlaković. Ovogodišnji program bio je nešto drugačiji od prošlogodišnjeg. Prvo je održana tribina na kojoj su svjedočili hrvatski olimpijci, a među brojnim karlovačkim športašima na tribini u Pastoralnom centru prije euharistijskog slavlja u crkvi, nazočan je bio i karlovački gradonačelnik Damir Jelić.

Športsko područje nije neko izdvojeno područje, odvojeno i izuzeto od poštivanja moralnih vrednota. Kao javne osobe športaši nose teret i etičke i društvene, ali i vjerničke odgovornosti. Pozitivan odnos prema drugima, poštivanje pravila igre, sposobnost samokontrole, pozitivan govor, odnos prema životu, radu, novcu, obitelji primjer je, ohrabrenje i poticaj mnogima koji još uvijek traže vlastiti put i identitet.  Pod pritiskom razno-raznih razmišljanja kriteriji i istinske vrednote u športu se znaju potpuno izokrenuti, a čežnja za uspjehom često pomrači um. Brojne su opasnosti na koje treba upozoriti športaše. Čovjeku se danas nažalost nudi, i u športu i u treningu, u svijetloj budućnosti, nefer igri, u nedopuštenim sredstvima, da kupiš rezultat novcem i tijelom. Samo se prvaci slave, vrijede samo pobjednici, a po poraženima se pljuje. Nutarnja borba i iskušenja vjere neprestana su i zato je potrebno ostati vjeran i nepokolebljiv i u porazu i siromaštvu. Poruka bi stoga bila: dok trčite za loptom, ne gledajte u njoj dolar, nego samo sredstvo igre koje razveseljava, potiče pravedno nadmetanje i stvara iskrena prijateljstva.

O vjeri u Boga koja im je davala snage za vrhunske športske dosege svjedočili su članovi Hrvatskog kluba olimpijaca, nekadašnji vrhunski hrvatski športaši i olimpijci:
Boksač Damir Škaro, glavni tajnik Hrvatskog kluba olimpijaca. Osvajač je brončane medalje na OI u Seulu 1988., a nastupio je i na OI u Moskvi 1980. i Los Angeles-u 1984. Osvajač je i niz odličja na svjetskim i europskim prvenstvima. U više od 450  mečeva  u kojima je sudjelovao, ostvario je čak 350 pobjeda nokautom i od toga samo 12 poraza. Vaterpolist Dubravko Šimenc osvajač srebrne medalje na OI u Atlanti 1996., zlatne medalje na OI u Seulu 1988., a nastupio je i na OI Sydnejy 2000. godine te u Atheni 2004. godine gdje je bio nositelj hrvatskog stijega na otvaranju. Stjepan Tomas bivši nogometaš Dinama i Karlovca, Vicenze, Como te turskih klubova Fenerbahce i Galatasaray. Za reprezentaciju debitira 22. travnja 1998. u pobjedi 4:1 nad Poljskom. Od tad nastupa za reprezentaciju na svjetskim prvenstvima u Japanu i Južnoj Koreji, te Njemačkoj, kao i na europskom u Portugalu. Odigrao je 49 utakmica u dresu s hrvatskim grbom. Ivica Udovičić nekadašnji izvrstan rukometaš zagrebačkog Borca i Zagreba. Danas je direktor hrvatske rukometne reprezentacije koja će na Olimpijskim igrama u Londonu nastupiti s muškom i ženskom reprezentacijom.

Predvodeći misno slavlje pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško podsjetio je kako je cilj športašica i športaša vjernika, koji su svakodnevno svojim nastupima izloženi oku javnosti, posvjedočiti svoje uvjerenje u Isusa Krista. Oni ne smiju, dok vježbaju i trče za športskim i zemaljskim ciljevima, zaboraviti trčati i za onim nebeskim.
Na kraju je upućena i Molitva športaša koju je biskup Ivan Šaško napisao posebno za ovu prigodu:
Svemogući Bože, u svojoj si providnosti postao čovjekom, uzevši ljudsko tijelo, i davao nam neizrecivu ljubav u svome Sinu Isusu Kristu.
Njegovim  rođenjem, trpljenjem i uskrsnućem naše si tijelo uresio najvećim dostojanstvom i pritrčao nam upomoć u našoj nemoći. U tebi se očitovala sva tjelesna snaga i krhkost, dubina poniženja i uzvišenost pobjede.
Hvala ti za tijelo kojim susrećem ljude, doživljavam svijest, radujem se igri i natjecanju. Hvala ti ta športske darove i sposobnosti, za vrijeme zajedništva i plodonosne zabave. Hvala za dar dana Gospodnjega, dana euharistije, obitelji i slavlja.
Hvala ti za pobjede i za poraze koji očituju ritam životnoga hoda i vode nas prema duhovnoj zrelosti. Hvala za učenje ustrajnosti i poniznosti, nesebičnosti i poštivanja protivnika.
Primi napore mojih priprema, radost i nemir mojih utakmica. Pomozi mi da u pobjedi ne zanemarim ljubav, a u porazima me prati kršćanskom vedrinom.
Udjeli mi milost da športom osposobim vjernije ti i odlučnije služiti u potrebnima, noseći radost svima koje si mi povjerio i koje susrećem na igralištu života, dok nas ne okupiš oko sebe na nebeskome postolju slave i nakon zemaljske trke daruješ vijenac vječne pobjede. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.