Nedavno su mladi karlovački rukometaši HRK Karlovac, polaznici Rukometne škole Karlovac, osvojili naslov kadetskih prvaka Hrvatske – igrači rođeni 1996. i 1997. godine i tako još jednom potvrdila izvanredan rad s mlađim uzrastima u karlovačkoj rukometnoj školi. Pod vodstvom trenerice Tanje Rašić u 7 utakmica zabilježili su skor od 6 pobjeda i 1 neodlučen rezultat. U samoj završnici prvenstva uvjerljivim su pobjedama dokazali da im trenutno u Hrvatskoj nema premca u njihovom uzrastu (polufinale: Karlovac – Moslavina 24:16, finale: Karlovac – Zamet 20:15, skupina: Karlovac – PetrinjA 26:21, Karlovac – Marina Kaštela 25:13, Karlovac – Zagreb CO 23:22, Karlovac – Osijek 30:21 i Karlovac – Dugo Selo 21:21). Andrej Obranović, mlađi brat prvotimca Sandra, proglašen je najboljim obrambenim igračem turnira, a u najbolju 7-orku turnira izabrani su Matej Ribar i Mateo Crnković.

Zlatna ruda

Što to znači? To bi moglo značiti da je karlovački rukomet odavno već preko RŠK iskopao “zlatnu rudu” koju u narednim godinama trebaju „isklesati i unovčiti”. «Unovčiti» naravno u korist i za račun karlovačkog športa, HRK Karlovac, a ne “unovčiti i prodati” kako bi se njima kasnije dičile neke druge rukometne sredine. To naravno prvenstveno ovisi o samim rukometašima – trenerima, vodstvima svih klubova, agilnosti uprava, ali isto tako puno ovisi i o gradskom vodstvu. O tome kakav je njihov plan prema rukometnom športu koji uz časne športske iznimke puno doprinosi promociji grada i županije. Prvenstveno, ako je gradsko čelništvo u prilici da najkvalitetnijim klubovima pomogne kod financiranja. Manjim dijelom iz gradskog proračuna čija bi sredstva više trebala biti usmjerena na financiranje športske baze poput osmoškolaca, juniora i kadeta. Više na poticanje sponzora za ulaganje u kvalitetni šport. Odnosno, od svakog takvog “sponzora – novaka” koji dolazi u Karlovac trebalo bi znati “uzeti novac”, dat mu do znanja da mu je obveza iz prihoda koji ostvaruje u Karlovcu dijelom financirati kvalitetne karlovačke klubove ili pojedince. Negativnih primjera ima u prošlosti je bilo ali nećemo kvariti temu koja je poticana od jednog hvale vrijednog športskog uspjeha.

Odbojkaš Leo Andrić

Nakon što je postao standardan član juniorske odbojkaške reprezentacije Hrvatske, 17-godišnji Karlovčanin Leo Andrić dobio je veliku pohvalu i potvrdu da se radi o jednom od najvećih odbojkaških talenata na ovim prostorima. Sudjelovao je na pripremama seniorske reprezentacije Hrvatske održane pred prvi krug kvalifikacija za EP. Inače, Leo potječe iz poznate karlovačke odbojkaške obitelji – otac Josip bio je dugogodišnji prvotimac karlovačkog prvoligaša, a sestra Tea jedna je od ponajboljih igračica ŽOK Karlovca. U posljednjih 20-ak godina je treći Karlovčanin koji je uspio doći do dresa seniorske reprezentacije. Ranije su državni dres nosili Ratko Peris i Ivica Radočaj. Odbojkaši su se prije par godina definitivno “prizemljeni”. Nakon što su uvidjeli da se ne isplati igrati prvu ligu s pričuvnim igračima hrvatskog prvaka i s njima biti 2-3, natjerani su da končano počnu razmišljati drugačije – o tome da se budućnost odbojke ili bilo kojeg drugog karlovačkog športa stvara od “0”. Odnosno od samog početka jer je to jedino dobro i ispravno za grad koji baš i nije prebogat da bi svako molo „odriješio kesu“ za na primjer igranje u euro kupovima. Strpljivo i polako danas ubiru plodove svoje „preokreta“.  ne samo u muškoj već i u ženskoj odbojci.

Nogomet nakon „kataklizme“

Nogometaši Karlovca nisu uspjeli u još jednom pokušaja hvatanja “brzog vlaka za Solun” pa su sad na prekretnici. Nakon „kataklizme“ koju su prošli možda sad očekuje ljepše sutra ali samo ukoliko budu znali „okrenuti ploču“ kao što su je okrenuli u odbojkaškom športu.  No, gradska politika definitivno morati , ali ne kao do sada, “upetljati prste”, pripomoći da nogomet koji ima igračku bazu a nedostaje mu organizacija, vodstvo i slično dugoročno stane na „vlastite noge“. Na štetu boljih rezultata, svakako. Nogomet nije u situaciji kao rukomet i odbojka da im treba mu malo da bi “preskočio plot” koji im je bio još previsok. Ambicije i želje su jedno a realnost drugo.

Ambicije i želje su jedno a realnost drugo

Rukometaši su najbolje su pokazali kako “stati na vlastite na noge” još 2003. godine kad su u posljednji čas osigurali ostanak u prvoj ligi (danas su uz Zagreb CO neprekidni prvoligaš od 1992. godine) i shvatili da su ambicije i želje jedno a realnost nešto drugo. Da im se više nikad ne bi ponovila takva situacija tada su zadržali postojeći mladi igrački kadar na okupu. Danas su praktički „na konju“ pa ih puno više muče financijski problemi, a  manje igrački.  Poklopilo se međutim da je promociji karlovačkog rukometa pridonijelo te godine i to što je Karlovac dobio organizaciju C grupe SP-a za žene.

Za šport je potrebno puno razumijevanja, volje, znanja, želje i ljubavi čelnih ljudi Grada i Županije. Trebalo bi već sada razmišljati o tome da prvaci hrvatske, najtalentiraniji športaši  u rukometu, odbojci, veslanju, gimnastici ne odu iz Karlovca, da od 500 rukometaša Škole rukometa najbolji ostanu i igraju za karlovačkog prvoligaša, da 1000 malih nogometaša u buduće igraju u Karlovcu i pomognu da NK Karlovac konačno zaigra na AS-a, te da se na kraju i karlovačka košarka uzdigne vlastitim kadrovima i Karlovcu vrati nekadašnji sjaj. To će doći samo u koliko svi čimbenici u grada ulažu u najmlađe, pogotovo one koji su danas ispred vršnjaka iz Zagreba, Splita, Osijeka, Rijeke, Zadra…