Najdugovječniji i po tome vjerojatno najčitaniji obiteljski dnevnik našega kraja objavio je tekst u kojem „projektant“ karlovačkog nogometnog prvoligaša poručuje da se ne osjeća odgovornim za stanje u NK Karlovac jer ga tamo posljednjih godina uopće nema. Upućuje novinara da za stanje u klubu priupita predsjednika koji je upravo otišao te prvoga građanina grada. Spomenimo da je samo u mandatu predsjednika pod ostavkom ‘projektant’ obnašao funkciju potpredsjednika, ujedno i člana uprave kluba. Jedino ako je to bio radi pružanja moralne potpore. Prije toga je bio član klupske Skupštine. O tome postoji niz dokaza: tekstovi, fotografije, izjave, dokumenti…  No to nije važno. Takva reakcija čovjeka koji zadnjih dvadeset godina vedri i oblači regijom neuvjerljiva je i potpuno u suprotnosti s onim  što se iza brda valja, odnosno,  zna se kako je nastao projekt dotičnog prvoligaša, tko ga je osmislio, pokrenuo i odabrao ljude da ga realiziraju, servirajući glavne smjernice iz sjene, a vrlo često i na brifinzima u jednoj gostionici u zaleđu grada. Ovako šutnja govori više od tisuću riječi.

Da se ne ponavljamo, NK Karlovac nije kolateralna žrtva stanja u Hrvatskom nogometnom savezu. Nije fer nabacivati se na pogrešnu adresu. Jer bilo je kraj Korane svega i svačega. Što je, tu je. Došlo je do toga da se vuku potezi očajnika iako je i pticama na grani jasno da tom kolektivu pomoći nema. Najsmješnije što smo u zadnje vrijeme čuli iz NK Karlovca, ili možda najžalosnije, jest kad smo u istim novinama pročitali da su nogometaši NK Karlovac na noćnom čitanju Biblije od Boga zatražili spas. Nogometaše je nakon čitanja blagoslovio fra Ante Barišić i svim prvotimcima podijelio krunice. Zanimljiva je bila izjava jednog nogometaša, Brazilca Celia Juniora. Svima je iskreno poučio kako bi se trebalo ponašati rekavši: „ Žao mi je što ništa od ovoga nisam razumio. Mi smo u Flamengu znali odlaziti u crkvu jednom godišnje na blagdan zaštitnika grada, no nikad nismo bili u ovako teškoj situaciji da nam je preostalo samo da od Boga tražimo pomoć. Ipak mislim da riječ Božju čovjek mora slušati stalno i u mnogim prilikama“. Prisjetite se lipnja prošle godine kad je đakon Marijan Spehnjak iz Zagrebačke nadbiskupije organizirao u Crkvi Presvetoga Srca Isusova u Novom centru misu za športaše. Najbrojniji su bili rukometaši, gimnastičari i atletičari, nogometaše se tada moglo nabrojati na prste jedne ruke.

Ako NK Karlovac ne odigra još jednu prvoligašku utakmicu, a to je posve izvjesno, ispada u županijsku ligu, po propisima Drugu ali će ga lokalni savez navodno pripustiti u Prvu. Nekad veliki NK Varaždin nije se uspio dogovoriti s vjerovnicima u vezi s odgodom duga pa je utakmica s Cibalijom otkazana, a kako mu se to dogodilo drugi put ove sezone izbačen je iz 1. HNL i u novi život kreće iz amaterskog razreda, Treće županijske. Možda se još nešto i moglo spasiti da predsjednik NK Varaždin nije obustavio već  pokrenuti stečaj kluba kojega je mislila sprovesti stara uprava i tako dodatno zakomplicirao stvar.

Stečaj možda očekuje i NK Karlovac. Po kuloarima se može čuti da će, dođe li uistinu do raspada, klub promijeniti ime u Karlovac 1919 kako nikome ne bi bio ništa dužan. Bilo bi to po uzoru na Istru 1961 koja je imenu dodala godinu osnivanja. S druge strane, čuju se glasine i prijedlozi da bi bilo puno bolje kad bi se napravio programirani stečaj jer tako klub ne bio ispao u najniži rang natjecanja, već bi mogao s juniorima nastaviti u 2. HNL. Međutim, za nešto takvo potrebno je skupiti bezbroj informacija, športskih i organizacijskih, pravnih… Ima li tko u ambijentu i atmosferi totalnog rasula? Igračima i trenerima to sigurno nije posao…

Očito je da je mnogima već dosta svega te da su pojedinci „pukli“ pa sad jedva čekaju da završi ova nogometna saga. Iz navijačke skupine Gademzi najviše pokazuju da im je stalo do kluba. Na žalost, oni su nemoćni išta bitno promijeniti.

Narodna izreka kaže „Nikad u džepu jedan novčić ne zvoni sam za sebe“. Ima još jedna teorija koja dopire do uši. Ona govori da su krajnje namjere „projektanta“ bile dobre i poštene, s ciljem da se bez obzira na stranačke interese zaista napravi solidan nogometni prvoligaš, ali da je „zaštekalo“ na izabranicima. Njegov, i zadatak vodećih ljudi u gradu, bio je tada da osigura sredstva, što je on i činio, ali da su izvođači projekta bili šeprtljavi i nedorasli velikim projektima.  S druge pak strane za „projektanta“ tvrde da nije vjerovao nikome osim svojim najbližim stranačkim suradnicima. Nije znao izabrati, okružiti se sposobnima te zbog toga on snosi značajan dio krivice za propast svoga projekta. Konačno, svi su ga na kraju razočarali, napustili pa je digao ruke od svega i od tada je sve krenulo nizbrdo.
U svakoj laži ima i ponešto istine.