Piše Marijan Bakić

Devet od deset državnih prvenstva u mini i super mini rukometu organizirali su karlovački rukometni djelatnici koje je vodio Miloš Đanković, osnivač i predsjednik Rukometne škole Karlovac, nekad igrač RK Dubovca i RK Zagreba, s početka 90-ih i trener karlovačke prvoligaške momčadi.
Karlovac je u dva protekla vikenda udomio oko 3.000 sudionika – djece i njihovih trenera i voditelja iz 98 hrvatskih gradova i mjesta, od Umaga do Metkovića , Osijeka i Čakovca. Na prvenstvu koje je igrano pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića sudjelovalo je 128 momčadi dječaka i 76 ekipa djevojčica 1999. i 2000. godišta – sveukupno 204 ekipe koje su se natjecale za naslov prvaka svoje države, te još popriličan broj roditelja koji su u Karlovac došli gledati svoju djecu. Brojka posjetilaca bi tako mogla biti i za još koju tisuću ljudi više. Istovremeno su se utakmice igrale u tri dvorane na devet terena.

Najveći turnir u Europi

Organizaciju koju je prije devet godina osmislio Đankovićev tim i ove je godine vodio Organizacijski odbor od 180 volontera razvrstanih u 38 službi. Zanimljivo je da se odbor nije mijenjao svih devet godina, tek s ponekim osvježenjem, a da im je za organizaciju ovakvog prvenstva potrebno najmanje četiri mjeseca.
Za provedbu organizacije ovogodišnjih državnih prvenstava bilo im je potrebno 11 PC-a, šest printera, četiri tv ekrana, tri projektora s platnom, devet elektronskih semafora, 18 malih golova, a utakmice je sudilo čak 22 rukometna suca.
Na završnoj večeri predsjednik Organizacijskog odbora i Rukometne škole svim se volonterima zahvalio i poklonio memory stick, pored opreme koju dobivaju svake godine (trenirke, majice, tenisice…).
Jure Radovčić, Karlovčanin koji godinama već živi u Umagu (stariji Karlovčani ga se sjećaju, naročito oni iz kineziološke struke), a koji se godina već bavi istraživanjem povijesti rukometa, naročito kod mladeži, hvali karlovački turnir i kaže da je mini rukometno prvenstvo koje organizira Rukometna škola Karlovac najveći turnir u godištu u Europi.

U 9 godina 15.000 sudionika

Rijetko tko u Hrvatskoj može pružiti takvu organizaciju kakvu provodi jer da nije tako ne bi devet od deset državnih prvenstava bilo organizirano u Karlovcu.
Pored sjajnih organizacijskih sposobnosti Karlovac ima gotovo idealne uvjete – tri dvorane u neposrednoj blizini. To svakako demantira sve one koji govore da ovaj grad slikovito rečeno – na osam obala, nema dobre uvjete i dovoljno dvoranskog prostora za bavljenje športom. Štoviše, uvjeti će se znatno popraviti kad bude završena školska-športska dvorana na Dubovcu.
Baveći se još malo brojkama lako je izračunati da je na svim državnim prvenstvima u Karlovcu, od 1991. godine, do sada sudjelovalo oko 15.000 sudionika te oko 2.000 volontera.

Pozitivno poslovanje

Ovogodišnje. 10. Otvoreno prvenstvo Hrvatske u mini i super mini rukometu koštalo je organizatora oko 200.000 kuna s robom, ili financijski oko 140.000 kuna od čega je dio osigurao generalni sponzor Karlovačka banka. Poslovali su pozitivno. Za primjer mnogima nikad u proteklih devet godina nisu imali gubitak.
Od ostatka dohotka s prvenstva djeci novim polaznicima Rukometne škole Karlovac koja u ovom trenutku broji 500 članova (čak imaju i 30-ak djece u vrtićima), osiguravaju opremu (trenirke, torbe, lopte…). Naime, jedna oprema za djete koje se upiše u Rukometnu školu stoji oko 630 kuna.

Da je takvih više

Malo je, nažalost, poznato da zahvaljujući RŠK Karlovac ima Ligu mini rukometa koju čini 16 momčadi čije prvenstvo traje čitavo proljeće i jesen. Pored natjecanja djeca treniraju dva puta tjedno, zavisno od godišta.
Bez Rukometne škole Karlovac koja je baza karlovačkog rukometa teško da bi danas opstao rukomet u gradu. Naime, iz Škole se pune igračicama i igračima svi KA-klubovi, prvo ekipe mlađih kategorija a  potom i seniorski sastavi. Imamo tako primjer gdje su trenutno pet karlovačkih rukometaša u sastavu karlovačke prvoligaške momčadi i u selekciji hrvatske rukometne reprezentacije. Da je takvih više!
Zašto sve ovo pišem? Prvo zato što bi rad Rukometne škole trebao biti primjer mnogima u športskim udrugama. Drugo i zbog toga što svi dobri projekti ovise o ljudima, pojedincima, a Miloš Đanković je tu No 1., bez njega teško da bi netko u karlovačkom rukometu mogao provesti taj projekt. Konačno i treće, da li su uopće u karlovačkom športu, prvenstveno tu mislim na dužnosnike u krovnih športskim asocijacijama grada i županije, to prepoznali a ako jesu kako to honoriraju. Ne zaslužuje li zbog toga, a povodom deset godina postojanja karlovačke Škole rukometa, Miloš Đanković da ga KŠZ, SŠKŽ ili Rukometni savez Karlovačke županije predlože za neku od nagrada koje Gradsko vijeće dodjeljuje povodom nadolazećeg 13. srpnja, ili nešto slično na razini grada. O čemu je riječ – neznanju, inertnosti ili možda ljubomori pojedinaca iz spomenutih institucija koje bi o tome trebale voditi računa?