Pokušajte zamisliti da, nakon pobjede stranke X na parlamentarnim izborima, gubitničke stranke Y i Z, koje vladaju na lokalnoj razini, iako razočarane, odluče u nastavku svog mandata pobjedniku aktivno pomoći u upravljanju državom kvalitetnim upravljanjem županijom, gradom ili općinom. Vijeća su prštala idejama. Poglavarstva su, osluškujući bilo građana, obilno se služeći idejama vijećnika, neovisno o njihovom stranačkom pedigreu, u naredne dvije godine do lokalnih izbora, osigurala građanima čvrst okvir za siguran i osjetan pomak u kvaliteti života. Tko uspije iznijeti pred javnost najviše najboljih ideja, osvojit će mandat. Kada je prije novih lokalnih izbora podvučena crta građani su, na temelju dvogodišnje aktivnosti i kvalitete ponuđenih ideja od ovih parlamentarnih izbora, s lakoćom izabrali novo vodstvo.
Tako bi, po prilici, tekla priča u nekom zamišljenom uređenom društvu, gradu. Osnovno pravilo: nije važno “zgaziti protivnika”, važno je pokazati mu kako bolje učiniti ono u čemu je zabrljao. Mudar čovjek ne boji se prihvatiti dobar savjet svojih protivnika, cilj je ionako svima zajednički. U nas, još tranzicijskoj stvarnosti ovakav slijed događaja i dalje zvuči kao utopija. Još je važnije zgaziti nego pomoći, obećati – no provesti. A ni cilj, u ovom slučaju dobrobit svih građana, nije samorazumljivo zajednički.
Kako učiniti korak naprijed? Treba prvo naučiti prepoznati smicalice. Evo jedan banalan primjer smicalice u športu, jer je ovo ipak kolumna koja govori o športu: kad netko, recimo neki član ili predsjednik lokalnog odbora za dodjelu nagrada športašima, izigra dogovor i iznese rezultate pobjednika, iako je dogovoreno da to nitko neće učiniti prije svečanosti uručenja nagrada. Pritom još pošalje tu informaciju svom novinaru koji napiše i članak prije svih ostalih i tako dođe u povlašteni položaj u odnosu na druge medije! Treba ga upitati poznaje li on bilo kakav kodeks posla kojim se bavi. Rezultat svega je da se na kraju možda uopće i ne pojavi na svečanosti i dodjeli nagrada. Možda mu je zbog svega što je učinio ipak bilo neugodno kolegama i ostalima pogledati u oči?
Mogao bih još, ali čemu, ritam floskula tek će se sada ubrzavati, naročito kad za koju godinu trebaju uslijediti lokalni izbori jer i ovo o čemu pišem vjerujem da ima neizravne veze s predstojećim parlamentarnim izborima. Pogotovo kad se govori o nekomu kojemu posao ovisi o raspoloženju lokalnih političara. No, prije lokalnih izbora će, prema preporuci Hrvatskog olimpijskog odbora, a potom i Saveza športova Karlovačke županije u gradskim športskim asocijacijama, biti održani izbori u krovnim športskim institucijama Karlovca, Ogulina, Duga Rese, Ozlja i Slunja. Tu će se testirati, vidjeti kakvo je „bilo” športaša, a broj nije bezazlen: na tisuće je športaša koji će izaći na izbore, pa i ove parlamentarne. I tu, uostalom, treba biti na oprezu jer olako razbacivanje krupnim riječima u nas je već u tolikoj mjeri dio folklora da i ne treba uvijek nužno svakome zamjeriti kada nešto provali. Važno je znati prepoznati namjeru.
Dakle, u nedjelju će se održati parlamentarni izbori. Na izbornim listama VII. izborne jedinice, od gotovo 300-tinjak kandidata, samo je 80-ak iz Karlovačke županije. Uz to je jako malo ljudi iz športa – gradonačelnik Damir Jelić, donedavni sabornik Branko Vukelić, prvi lokalni SDP-ovac Josip Benčić… Kako znamo da je sprege između športa i politike oduvijek bilo, postavlja se pitanje koliko će novi sabornici iz naše regije imati utjecaja na teme u Saboru, a vezane su uz šport, o njima „razglabati“ a da pritom razabiru i interese športa iz sredine u kojoj su izabrani. Činjenica je da o športskim djelatnicima ovisi budućnost športa u našoj sredini. Odnosno, hoće li i koliko na važnim funkcijama biti čovjek iz politike ili iz športa?! “Povijest je učiteljica života”, kaže stara poslovica, pa se samo treba prisjetiti da su se dosad često političari koji su bili na čelu klubova uglavnom razbacivali riječima i praznim obećanjima. Takvo nešto će trebati svakako uzeti u obzir. Na kraju, sve te stvari dotiču se športa i športaša…