Odavno kod nas, a to nije nikakva novost, da mladi i perspektivni športaši s prelaskom na fakultet ili potpuno prestanu trenirati, ili ostanu tek na pukoj rekreaciji. Dakako, postoji i nekolicina drugačijih primjera kao što su karlovački veslači Juraj Katušin i Sven Bohnec koji u Zagrebu studiraju medicinu te uspješno treniraju i nastupaju za svoj klub, Veslački klub Korana. Dakle, ima ih tek toliko da potvrde tezu kako „iznimke potvrđuju pravila“. Međutim, velika većina njih ipak se u jednom trenutku života nađe u situaciji „ili ili“. Ili završen fakultet, diploma, relativno sigurno zaposlenje, ili s druge strane, jurcanje po okolnim livadama i parketima u očekivanju nečeg boljeg, profesionalnog angažmana, ili pak starta nekog „kostolomca“ koji će vam zauvijek zapečatiti karijeru.

Što fakulteti čine da mladim športašima izađu u susret? Uglavnom ništa. Fakultetska prvenstva u Hrvatskoj su na organizacijskoj razini nekog seoskog malonogometnog turnira, a otprilike je i jednak njihov odjek u javnosti. Nekog većeg, tradicionalnog rivalstva po uzoru na „Oxford – Cambridge“ nema, a ako se netko i potrudi jednom mladom i perspektivnom športašu olakšati život, to su uglavnom pojedinačni slučajevi nekog profesora športskog fanatika.

Kod nas sustav sveučilišnog športa jednostavno ne funkcionira kako bi mogao. Ne postoje lige, tek „jednokratna“ godišnja natjecanja upitne organizacijske i natjecateljske kvalitete, gdje često pobjeđuju oni koji više „švercaju“.

Ako problematiku spustimo na lokalnu razinu, zašto ne pokupiti tri ili četiri mlada rukometna reprezentativca – juniora ili starija kadeta, pomoći im da se upišu na Veleučilište u Karlovcu, osigurati im dom i smještaj. Takvi će vam u vremenu trajanja fakulteta biti vezani i korisni i za grad Karlovac, i za neki od karlovačkih klubova, ali i za fakultet. Mnogi od njih će se ovdje možda i skrasiti, postati naši sugrađani, a u konačnici koštat će vas manje nego „sezonska pojačanja“. A po završetku škole, još, bi bilo dovoljno vremena i za značajniju profesionalnu karijeru. To naravno vrijedi i za sve druge športove, posebno one momčadske.

Iz karlovačkog športa imamo niz primjera gdje su ne tako davno mladi karlovački športaši napustili rodni grad. Jedan od rijetkih koji je u zadnje vrijeme napravio dobru športsku karijeru je košarkaš Car koji je uspio u gradu košarke, Zadaru. Najčešće su iz Karlovca odlazili bejzbolaši, uglavnom preko „velike bare“, zatim tenisači, košarkaši, rukometaši i nogometaši. Mnogima od njih se ostvaruju planovi. Imamo pozitivan primjer tenisača Mladena Sušnja koji je ostao u Americi i uspješan je sveučilišni profesor te Davor Dupljak koji se vratio s diplomom i sada je uspješan zastupnik strane tvrtke u Hrvatskoj. Slično je završio veslač i olimpijac Tihomir Jarnjević. U tom krugu su i rukometaši Gojsović, Huljina, Ostarčević, Ljubanović i rukometašica Helene Lulić koji još igraju u Francuskoj i Njemačkoj i oslonac su svojih ekipa. Bejzbolaš i hrvatski reprezentativac Slobodan Gales je prije dvije godine otputovao u Sjedinjene države gdje je nastavio karijeru, a uz to je i upisao studij na lokalnom sveučilištu u Georgiji, te mlađi Karin koji je slično krenuo…  i još mnogi drugi Karlovčani kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti.

Na primjer, karlovački bejzbolaši uglavnom odlaze u Ameriku gdje se pored studija bave i športom koji vole, pokušavaju se probiti u neku od profesionalnih liga, usput dugoročno egzistenciju osiguravaju diplomom. Sve to skupa čini se vrlo jednostavno. Pa ipak, mi mu to nismo bili u stanju osigurati. Zašto? Treba pitati Hrvatski olimpijski odbor, sveučilišta i veleučilišta, ministra športa…
U SAD-u fakulteti zovu športaše i nude im sve moguće povlastice, samo da bi njihova veslačka, atletska, bejzbol ili neka druga ekipa bila bolja od susjedove. Sveučilišni šport prenose nacionalne TV mreže, dvorane su krcate, a o uvjetima treninga ne treba niti trošiti riječi.

Kod nas nažalost stvari tako ne funkcioniraju niti u profesionalnim klubovima i ligama a kamoli u nekom amaterskom športu, ali možda je dio rješenja baš u tome – pokušati spojiti športski poluprofesionalizam koji djeluje u našim rukometnim, košarkaškim ili odbojkaškim klubovima sa sveučilištima i veleučilištima koja danas postoje u svakom malo većem hrvatskom gradu. Na taj način bi mladi ostali u športu, a rizik od naprasnog prekida karijere ne bi im stajao kao Damoklov mač iznad glave, jer im u konačnici uvijek ostaje diploma.