Rukometaši Karlovca od 14. travnja igrat će Ligu za prvaka, natjecanju šest najboljih momčadi koje će međusobno odlučiti tko će biti prvak Hrvatske, a tko će u europske kupove. Recimo još i da će se u Ligi za prvaka natjecati: Zagreb CO, Nexe (Našice), Siscija (Sisak), Poreč, Karlovac i Split. Dobro, dobro… prvo mjesto je ionako već rezervirano za Zagreb CO. Drugo možda za Nexe. Još je uvijek nejasan rasplet igranja u euro-kupovima. HRS je odlučio da se prvenstvo ove sezone igra u nekoliko faza. Napravili su prilično “nereda” s Ligom za Europu koju bi trebali igrati Buzet, Zamet, Bjelovar i Spačva. Pobjednik te lige trebao bi biti sudionik Challenge kupa. Prema nekim kombinacijama, prve dvije momčadi Lige za prvaka sigurne su za euro nastup (u prijevodu to su Zagreb CO i Nexe) , dok bi 3., 4., 5. i  6. plasirane momčadi „izvisile“ – možda bi morale igrati „pripetavanje“ s drugoplasiranom momčadi Lige za Europu?! Ukoliko tako ostane, to zasigurno nije nagrada i pravedno spram momčadi koje su se ranije, kroz Ligu 6, plasirale u društvo „velike šestorice“. Ima još nešto – klubovi su se složili s time?! Podsjetimo, u Europi će HRS sljedeće sezone imati četiri kluba: po jednog u Ligi prvaka, Europa ligi (ukidaju se Kup EHF i Kup kupova) te dva kluba u Challenge kupu.

U odlučujućem susretu Lige 6 Karlovčani su na domaćem parketu, uz TV kamere SPTV, svladali varaždinski Varteks di Caprio (30:28) i tako u posljednjem kolu osigurali plasman u Ligu za prvaka. Nije bilo lako igrati protiv pretposljednje momčadi lige – opušteni gosti i pomalo grčevit domaćin koji je znao da je puno kvalitetniji, ali i da jednostavno mora dobiti utakmicu. Velika podrška koju su karlovački rukometaši imali posljednjih mjeseci s tribina ŠSD nikad nije zakazala i bila im je velika potpora u ostvarenju plana zacrtanog još na početku natjecanja. Karlovčani su tako u zadnje vrijeme zaista uživali u dobrom rukometu. Grad opet diše rukometaški!

Pod vodstvom mladog i talentiranom trenera Dinka Đankovića „prvu dionicu“ u dresu HRK Karlovac, godini kad karlovački prvoligaš jedini uz Zagreb CO bilježi 20 godina neprekidnog igranja u elitnom razredu hrvatskog rukometa (1992. – 2012.), odigrali su: član rukometne dinastije obitelji Prezelj s Dubovca Luka Prezelj, rukometni vratar s efektnim paradama Denis Karić,  decentni Antonio Glumac, nenametljivi Darijo Benković, topnik s Marjana Stipe Mandalinić, karlovačko-francuska veza Tomislav Huljina, bombarder s Kvarnera Bruno Kozina, uspješni nasljednici oca rukometaša braća Marko i Dino Štrucelj, nepredvidivi Dino Rački, borbeni Miodrag Višnić, skromni Dominik Smojver, gazda na parketu Dragomir Požega, talentirana braća s genima mame rukometašice Sandro i Andrej Obranović, nezaustavljivo krilo Ivan Bačić, pouzdani Boris Batinić, te nestrpljivi i talentirani kandidati za prvu momčad Mateo Crnković, Luka Crnić i Matija Perajica.

Naravno da doigravanje u Ligi za prvaka klubu donosi i veće troškove. Za igranje u Premijer 1. HRL potrebno je minimalno barem milijun kuna godišnje. U odnosu na neke klubove iz lige, a i na klubove iz lokalne športske obitelji, karlovački rukometni prvoligaš utroši simboličnih 500-600 tisuća kuna godišnje. I, da iluzija o solidnom prvoligašu bude još veća, spomenuta sredstva HRK Karlovac ne koristi samo za prvoligašku momčad, već i na momčadi juniora, kadeta i mlađih kadeta koji igraju u još pet različitih ligaških natjecanja. Ukoliko se s takvom financijskom konstrukcijom uspiju plasirati u neki od europskih kup natjecanja, a prije toga ne osiguraju sponzore, veliki su izgledi da takav plasman prepuste nekome od igrački slabijih ali financijski bogatijih klubova.

Za razliku od razvikanih prvoligaša–nogometaša s desne obale Korane, koji ne odustaju ostati profesionalci i u porazima i u aferama pojedinih klupskih djelatnika, prvoligaši–rukometaši su dobro osjetili što je recesija i „dekintiranost“ pa djeluju skromnije od postignutih rezultata. Oni strpljivo čekaju svoje nagrade za svakodnevno treniranje i uspješno igranje koje im po običaju kasni i po par mjeseci, i do danas, bez i da su uopće pomišljali na štrajkove i takozvane obustave rada.

Netko se sad može zapitati: A gdje je tu uprava kluba, što oni rade? Odgovor na to pitanje je lako pronaći, naročito danas kad mnogi zaziru od članstva u upravama klubova. Nažalost restrikcija uzima danak svugdje pa tako i u članstvu u upravama klubova. Čelništvo HRK Karlovac se moralo prilagoditi trenutačnoj financijskoj neimaštini. Pojedinci se svojski trude pa iz ničega izvlače maksimum. Po tome su pravi čarobnjaci! Promjena klupskih vodstava je u biti nešto slično poput promjene trenera – „šok terapija“ (šok terapija s promjenom trenera uspješno je djelovala). Negdje daje više, negdje manje uspjeha. Rekli bismo – poput predizborne kampanje. Danas to više nigdje ne igra. Primjerice, promijenila se uprava kluba, politička je struktura nova u gradskom vodstvu i u brojnim tvrtkama, ali se ništa nije dogodilo. Greška je možda u tome što se uvijek treba više osloniti na marketing, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili, jer se iza dobrih projekata uvijek „praši“. Pored toga treba spomenuti da postoji i tzv. „peta kolona“ ljudi koji su bili članovi kluba, neki su još i sada, a sav svoj potencijal nesebično rasipaju po šankovima i u kuloarima, a da nikad nisu ponudili kvalitetna rješenja i pomoć. Glavna potpora njihovim pričama su pretpostavke i neprovjerene činjenice. Nažalost ima i toga.  Na sreću svi iz kluba tome uspješno odolijevaju. Zato, kapa dolje!