Karlovac je izabrao svoje laureate športa za prošlu godinu. Prvi od gradova Karlovačke županije. Kao što mu i priliči, naravno.  Svečano proglašenje održano je u Domu OSHV Zrinski čiji je kapacitet gledališta 800 sjedalica. Dvorana je naime bila više nego poluprazna. Očito je da su se čelnici Karlovačke športske zajednice, koja je bila organizator svečanosti, ipak malo precijenili i nedovoljno dobro organizirali. Šteta. Da je na primjer svečanost održana u skromnijoj prostoriji opći dojam bio bi znatno bolji, ako ništa drugo onda barem zbog bolje popunjenog prostora. No to i nije neki propust organizatora. Međutim, organizator sigurno neće biti zadovoljan detaljnijim osvrtom svoga uratka koji je iz godine u godinu sve lošiji. Konačno, različita bi se razmišljanja trebala uvažavati, a kako se čini vodstvo KŠZ to uopće ne zanima, oni su u svom „filmu“… Eto i zbog toga svečanost zaslužuje oštriji osvrt.

Nastupni govori

Sad će moj dugogodišnji znanac i predsjednik KŠZ Zdravko – Pač Marčetić reći: „Pa dobro, Marijan i ja se već godinama oko toga nadmudrujemo…“. Točno. Osam godina koliko će uskoro biti kako je Marčetić na čelu krovne športska asocijacije grada – KŠZ-u rejting rapidno pada. KŠZ je danas previše podložan lokalnoj politici, bez jasnog stava i kvalitetne organizacije kakvu je imao dok su ga vodili neki drugi ljudi. Ne mogu si zamisliti kako bi sadašnji saziv čelništva KŠZ-a organizirao, na primjer – proglašenje sportaša stoljeća ili promociju jedne od Švegarovih kapitalnih knjiga o KA-športu? Dakle, od nastupnog govora prvog čovjeka karlovačkog športa očekivao sam više. Predsjednikov govor nije imao niti glavu, a niti rep. Govorio je nasumce, bez pripreme, a to se tako ne radi. Naročito ne ako poštujete sve koji su došli tu večer zapljeskati laureatima. U „Pačevom“ nastupnom govoru nije bilo osvrta niti plana, ništa nova. Jadikovke je svima već dosta. Da je još na svečanosti došao „vizionar“ tada bi, poučeni dosadašnjim iskustvom, usta predsjednika KŠZ bila puna hvale za čovjeka koji je jako puno lošega napravio karlovačkoj košarci i nogometu. Proteklih smo se godina toga već imali prilike naslušati. Iako nije bio previše rječit ali je obraćanje Željka Obajdina, direktora Karlovačkog tjednika, bilo puno bolje nego Marčetićevo. Konačno, čovjek se pripremio za ono što je htio priopćiti nazočnima. Karlovački gradonačelnik Damir Jelić bio vrlo kratak i jasan govornik. Bez imalo politiziranja športašima je čestitao na uspjesima i pozvao ih na zajedništvo naglasivši da su pobjede važne ali da i porazi nisu beznačajni ako se športski prihvaćaju jer se tada, naglasio je Jelić, porazi pretvaraju u pobjede.

Toliko o nastupnim govorima. Ipak je to individualna stvar gdje bi svaki pojedinac trebao objektivno prosuditi koje su mu mogućnosti i kapaciteti. Kad je tako onda možemo zaključiti da gradonačelniku priprema za govor nije potreba jer on može istupati u svakom trenutku, dok se od predsjednika KŠZ očekivalo više, bolje i konkretnije govoriti o športu grada na četiri rijeke.

Opušteni organizator, nesnalažljiva voditeljica

Osim lijepog izgleda voditeljica je pokazala i da dovoljno dobro ne raspolaže športskom terminologijom. Možda, da je tema bila neka druga, na primjer moda a ne šport, možda bi se voditeljica bolje snašla. No nije ona toliko kriva za neke kikseve koliko su krivi oni koji su je pripremali za vođenje i informirali o tom događaju. Višegodišnja upozorenja „športskoj vladi“ da bi takve svečanosti trebali voditi športski novinari a ne neki iz drugih područja, do danas su ostala bezuspješna. Zašto se na primjer nije dala šansa nekom od mladih športskih novinara, a ima ih u Karlovcu. Konačno, tu je i Branko Obradović s ogromnim iskustvom voditelja. Rijetki su bili dobri voditelji, poput Sanje Doležal ili Danijele Trbović, koji su svojim profesionalnim pristupom i radom izbjegli zamkama nepoznavanja športskih termina.

Propusti su mogući, i ljudski, ali ih je u organizaciji ovogodišnje svečanosti bilo puno previše što u konačnici pokazuje površan i opušten odnos čelnih ljudi KŠZ-a prema funkcijama koje obnašaju i na koje su izabrani. Kako je Izbor športaša održan kroz ankete koju su provodili, 49. KŠZ-a i 57. KT-a,  veliki propust organizatora bio je što na proglašenju nije objavljeno koliko su glasova dobili pobjednici. S  druge strane za pohvaliti je tajnika KŠZ-a koji ove godine nije unaprijed dao konačne rezultate glasovanja i tako sve medije stavio u ravnopravni položaj. O tome da su nagrađeni naknadno bili „hvatani“ po sali da bi se vratili na pozornicu i čekali  zajedničko fotografiranje, ide na dušu organizatora, ne i voditelja koji bi to ipak trebao znati. Što se dogodilo sa jedinim klubom – jubilarcem koji nije preuzeo svoju plaketu neoprostivi je propust organizatora. Ne ulazeći u odnose KŠZ – Teniski klub Karlovac i možebitne ljutnje na predsjednika KŠZ-a što nije došao na skupštinu tenisača, ipak je pogriješio organizator. Ne smije se dogoditi da nagrađeni ne dođu na svečanost, da ih organizator ne obavijesti o tome da će dobiti nagradu ili priznanje,  a da isto tako voditelj ne kaže zbog čega nisu došli. Iznenađenje ovogodišnjeg izbora je što nigdje među nagrađenima, u niti jednoj kategoriji, nije bilo članova NK Karlovac, niti jednog nogometaša. Gdje su nestali nogometaši? Tu nešto ne štima – ili je nogomet nestao iz Karlovca ili je KŠZ digao ruke od najvažnije sporedne stvari na svijetu?

Bez velikana KA-športa

Ali, i nije sve niti bilo ni tako crno. Svjetla točka programa bio je nastup gimnastičara. Malo Karlovčana gleda gimnastiku a tu su večer imali što za vidjeti. Ima još manje poznatih športova, poput mačevanja, koji bi se mogli prezentirati na sličnim programima. Znači može se… samo treba raditi. Konačno, u Karlovcu imamo velikana športa koji su zadužili grad, zar nisu mogli biti pozvani i nagrade dijeliti biciklist: Ivan Levačić, atletičarke Jelica Pavličić i Katica Mataković, motokrosisti Leno Šooštarić i Slavko Baršić, gimnastičari Ivan Belina, Franca Blašković, karatist Želimir Feitl, taekwondoist Miro Brežan, nogometaš Vlado Baršić, veslač i olimpijac Tihomir Jarnjević i još mnogi drugi. Ljepše je njih vidjeti gdje dijele nagrade nego „face“ koje to uzastopno svake godine čine. Stoga na znanje organizatoru – športskim velikanima se ne šalju pozivi – k njima se dolazi i usmeno ih se poziva. Na kraju, nažalost, bilo je to proglašenje ispod razine športskih dostignuća.